Dobrodošli na web stranice župa Baćina i Plina-Stablina. I na ovaj se način želimo približiti svima Vama i pokazati Vam što se sve događa i što sve planiramo učiniti u našim zajednicama. Otvoreni smo za sve Vaše prijedloge i komentare.

Svako dobro!

 

NAJAVE

Tko je online

Trenutno aktivnih Gostiju: 29 

Brojač posjeta

Posjete Sadržajima : 563688


Misao - pripremio fra Paviša Norac Kevo


ODREĐENOST S KRISTOM (Lk 9, 57-62) PDF Ispis E-mail

7.listopad

Umijeće izbora ukorijenjeno je u nama ljudima. Mi smo stvorenja odluke. Odluka pretpostavlja veliki govor o vrednotama, jer upravo se u vrednotama rađa izazov za našu slobodu. „Gdje je naše blago, ondje će biti i naše srce“.

U našem odnosu s Isusom izbor neposredno uzima okus življenoga, što isključuje apstraktno istraživanje. Uči nas da kada se susretne Boga trebamo biti dovoljno realisti da ostavimo iza sebe svaki drugi vid postojanja, življenja, moći, ljubavi koji bi se željeli oduprijeti temeljnom opredjeljenju. Isus zahtijeva ne samo da bude „konkretna vrednota“, nešto dominirajuće iskustvo. Posjedovati blago u banci je posjedovanje „konkretne vrednote“. Potrošiti blago zbog neposrednog zadovoljenja je preobraženje blaga u „življeno iskustvo“. Dotle treba stići, u nasljedovanju, istinski Isusov učenik.

Nemati gdje glavu nasloniti. Ići i naviještati Evanđelje. Staviti ruku na plug i ne okretati se. Sve su to i te kako snažna iskustva. Nalazimo se u praktičnom znanju postignutom posredstvom konkretnog odnosa. U ovom je slučaju riječ o osobnom odnosu s Isusom. Isus traži od „svojih“ da osobno urone u Njega. „Živjeti u Kristu“ nije metafora. Nije to ni afektivno uzbuđenje. Življenje u Njemu je podvrgavanje naše ljudskosti jakosti i oštrini Njegovog čovještva.

Ako želimo nasljedovati Isusa, bez snažnih iskustava, želimo cilj ali ne i nužna sredstva. Nužna nam je odluka da prekinemo sa slikom majke, svijetom potreba i materijalnih sigurnosti, s onom oca, svijetom naklonosti, dužnosti i odnosa i s uvjetovanostima vlastitoga ja, sigurnosti vlastite brazde i vlastitoga identiteta kojega čuvamo.

Mi smo ljudi nedovoljni samima sebi. Zato stavljamo vlastito povjerenje iznad sebe ili ispod sebe, u nebo ili pod zemlju. Kao religiozni ljudi trebamo svoju sigurnost staviti u Boga. Prije nasljedovanja želimo učiniti druge stvari. Izvršiti svoje dužnosti, poštivati svoje naklonosti. Želimo činiti najprije ono što nam leži na srcu. To postaje naš vođa, naš pastir, naš bog, ono što se bojimo izgubiti i što stavljamo iznad svake stvari. Nažalost, uvijek će nešto prije Gospodina. Svaka naklonost, prije ili izvan Njega, je preljubnica.

Ravnodušnost prema Gospodinu možemo imati i u odnosu prema samima sebi. Ne smijemo gledati ono što je iza nas, naš vlastiti ja i našu povijest, nego ono što stoji ispred nas, Bog i Njegova riječ. Ne smijemo tražiti sigurnosti u samima sebi. Nije važno tko smo mi i koja je naša povijest. To je zla pretpostavka iz koje ne možemo izvući Božja obećanja. Jedincata je sigurnost tražiti u poslušnosti Njemu i u Njegovoj budućnosti. (fač)

 
DJELOTVORNA POUKA (Lk 9,51-56) PDF Ispis E-mail

8.listopad

Isusovo postojanje nije samo ono pred-postojanje nego i postojanje-za. Njegov je život potpuno darovan i potrošen za druge. Od pred-postojanja, „u početku bijaše Riječ“, sve do „nitko nema veće ljubavi od ove: dati život za svoje prijatelje“, što je potpuno postojanje-za, Isus objavljuje i ostvaruje ljubav koja postaje događaj i ispunjenje.

Iz te Njegove čiste ljubavi rađa se Njegovo prekoravanje koje upućuje dvojici svojih prijatelja Jakovu i Ivanu, kada Mu oni predlaže da pošalje oganj na negostoljubivo samaritansko selo. To su dvojica koja žele prva mjesta. Ne mogu shvatiti otajstvo Mesije kojega odbijaju. Osjećaju se združeni s Isusom. Ali zanemaruju da je jedincata Njegova moć nemoć onoga koji se predaje iz ljubavi. On ne nosi vatru koja spaljuje neprijatelje, nego ljubav koja oprašta. Revnost je, bez razlučivanja, izvor svih lomača svih vremena, suprotna Kristovu Duhu i uništava Njegovo djelo.

Isus se okreće prema nama koji još nismo okrenuti prema Njemu. Njegovo okretanje prema nama je egzorcizam. Grdi nas kao i demone i oslobađa nas. On je svjetlo koje tjera tamu. On je milosrđe koje pobjeđuje zlo. Ovdje dobro zvuči dodatak Vulgate: „Ne znate čijeg ste duha. Jer Sin Čovječji nije došao upropastiti ljudske duše nego ih spasiti“.

Problem razlučivanja duhova postavlja se samo pred Isusovim licem. Njega je omalovažilo i ubilo posjedovanje, moć i pojavnost. On je maleni koji je isključen. Odbijaju ga svi. On objavljuje Boga suosjećanja i nježnosti koji je nepoznat bilo blizima bilo dalekima. Isusovo lice na putu prema poniženju u Jeruzalemu je ogledalo istine. Naša reakcija pred Njim pokazuje nam kojega smo duha, Kristova ili Sotonina.

To blago i ponizno lice, nemoć Boga koji ljubi, Njegova je moć koja spašava, premda dugoročno. On pobjeđuje upornim milosrđem ljubavi koja želi biti slobodno ljubljena. Ništa nije došao osvojiti u ime moći, nego sve u ime ljubavi. Zanemaruje bahatost i silu onoga koji se želi nametnuti. Zato je uvijek siromašan i ponizan. Raspoloživ je na sebe uzeti vatru koja bi trebala uništiti onoga koji ga ne prihvaća.

Ako mi koji vjerujemo u Krista trebamo živjeti kako je On živio, malo što možemo dodati. Pozvani smo biti promatrači Njegovog lica. U Njemu smo kršteni i prožeti samim Njegovim duhom širokogrudnosti i naklonosti prema svima. Trebamo biti solidarni s zlom drugih bez proklinjanja.

Jedincatu vatru koju Bog poznaje je vatra Duha Svetoga koju bi mi Isusovi učenici trebali zazivati na neprijatelje. (fač)

 
SABLAZAN MALENOSTI (Lk 9,46-50) PDF Ispis E-mail

9.listopad

Svaki se čovjek želi ostvariti. Tko poznaje Boga, ostvarenje je biti kao On, siromašan i ponizan. Tko Ga ne poznaje, ostvarenje je biti „veći“ od drugih. Ta volja da se bude prvi. To je prvi plod grijeha. Čovjek koji se ne prepoznaje u vlastitoj istini kao onaj kojega Bog ljubi, gubi vlastiti identitet. Nije ništa i strahuje od lica i od smrti. Traži dakle da se sam spasi. To je temeljni cilj svakoga čovjekova znanja i djelovanja na svim razinama. Zbog toga, ne zbog zloće, mi ljudi postajemo sebeljubni i nastojimo posjedovati naslov koji nas razlikuje od drugih.

Ta napast opsjeda i obraćene učenike. Učenici odolijevaju putu Božje poniznosti jer u sebi imaju grijeh glavne uloge. Žele znati tko je prvi. Tko je među njima veći. Čine to na profinjeniji način: tko je bolji u nasljedovanju Gospodina, u vjernosti, u služenju, u ljubavi… u poniznosti i u siromaštvu. Podjele unutar zajednice imaju uvijek kao korijen pokazanu ili skrivenu volju biti bolji, veći. Biti veći nije ništa drugo doli krivi paravan spasiti se gospodareći nad drugima.

Dijete koje Isusa uzima predstavlja početnu točku ostvarenja od koje polazimo i koju negiramo da bismo postali odrasli. Dijete je nijekanja čovjeka. U hebrejskoj kulturi je bilo samo dodatak ženi. Ništa ne može činiti samo. Ono je ono što mu drugi čine. Predstavlja na radikalan način situaciju stvorenosti. Dijete, i na religioznom području, ništa ne zaslužuje, ako ne nezasluženo Božje suosjećanja. Živi samo od milosti drugih. Dijete živi od prostora koje mu se daje, od vremena koje mu se posvećuje, od ljubavi s kojom ga se ljubi. U tom smislu svaki je čovjek dijete, jer naš život ovisi o drugome.

Zaista, za biti kršten, nužan je uvijet prepoznati se kao Božje stvorenje.  Učenici, ako žele shvatiti otajstvo križa, pozvani su prevrnuti svoj način razmišljanja. Istinski kriterij ostvarenja nije gospodarenje, nego prihvaćanje drugoga. Tko prihvaća malenoga, prihvaća njegova Gospodina, koji se je zbog prihvaćanja svih učinio najmanjim među svima. Bog se izjednačava s djetetom koje živi od prihvaćanja. On koji je Ljubav i Prihvaćanje, može živjeti samo ako je prihvaćen.

Tko prihvaća malenoga zaista postaje apsolutno velik, ne veći. Potpuno se ostvaruje jer postaje kao „najmanji od svih“.  Poistovjećuje se Kristom koji nam je objavio Božju istinu kao ljubav koja se učinila malenom. Vjera i nevjera znače upravo shvatiti ili ne otajstvo malenosti i poniznosti našega Gospodina. Prihvaćanje malenih je put po kojemu Bog postaje „sve u svima“. Malenost nas spašava i ostvaruje nas na sliku Isusa Krista, samo lice Oca, Sina koji je postao dijete. (fač)

 
STRAH OD PREVIŠE (Lk 9,43b-45) PDF Ispis E-mail

10. listopad

Divljenje ili strah pred onim previše? Diviti se ili bojati se nekoga koji nudi više? Isus pobuđuje oba osjećaja u duši onoga koji vidi Njegove znakove i sluša Njegovu riječ. On doista u svima želi pobuditi samo divljenje, vatru ljubavi, u kojoj bi svaka stvarnost bila pojašnjenja i shvaćena. Bez te ljubavi ne raspršuje se tama u nama.

Isusov navještaj muke stvara ne mali napor Njegovim učenicima. Njegov govor o zarobljavanju i predanju u ruke ljudi nije lako shvatiti. Takav ih govor ispunja strahom. Ne shvaćaju ono što im govori. Ne uzimaju srcu te Njegove riječi. Štoviše, pokazuju reakciju tvrde i svjesne zatvorenosti. Ne shvaćaju. Ne žele shvatiti. Ne pitaju Ga ništa sa željom da nastave ne shvaćati. To je neshvaćanje ne samo neizbježno nego i željeno. Zatvaraju se u gluhoću i nijemost. To neshvaćanje ne uništava Božji naum. Štoviše, ostvaruje ga. To nas neshvaćanje, najizvrsnije đavolsko djelo, zatvara u radikalni grijeh. Zatvara nas u neposlušnost nevjernosti kao mjesto u kojem nas sve Bog nalazi i pokazuje milosrđe.

Isus, pred našom nevjerom, nudi Svoju riječ vjere. On, pred našom nevjernošću, obnavlja Svoju vjernost. On, pred našom gluhoćom, ponavlja Svoju riječ. Njegova nas Riječ liječi od gluhoće. Ako je pustimo u svoje uši, u stanju smo slušati i ljubiti Njega. To je vjera koja pobjeđuje zlo, nevjeru i izopačenost, neposlušnost Bogu i bijeg od Njega. Ako smo u stanju gluhoće nismo u stanju pobijediti zlo. Štoviše, činimo zlo i mi smo kao neki zaraženi izvor koje ne može ne trovati. Bez Njegove riječi sve je za nas dvosmisleno.

Njegovo djelovanje i Njegova moć ne spašavaju nas sve dok ne shvatimo nemoć Njegovog predanja nama. On što spašava nas ljude, jest osjećaj da nas Bog ljubi. Samo se tako možemo prepoznati Njegovim stvorenjima i prihvatiti bez drame vlastitu narav ograničenosti i samu smrt, kao susret s Njim.

Mi se osjećamo ljubljenima ne toliko jer primamo tolike darove od drugoga. Darovi su dvoznačni znak. Dvosmislenost znaka prestaje samo kada, nemajući više darova za darivanje, darovatelj daje samoga sebe. Ljubav je doista darivanje samoga sebe. Darivanje samoga sebe stavlja u nemoć i u apsolutno siromaštvo i događa se onda kada se nema više ništa za dati. Ljubav se objavljuje kao takva samo u dragovoljnom pribijanju i blizini ljubljenoga, podnoseći njegovo zlo. Ono što činimo znak je ljubavi samo ako se rađa iz te samilosti koja pati zlo drugoga. Inače je znak moći. Zato su nužni siromaštvo i poniznost, nemoć i predanje Boga. Upravo zato jer je Bog, Ljubav. Vjera je prihvaćanje takvog Boga.

Strah od darivanja samoga sebe možemo pobijediti samo u dijalogu s Isusom. Jedino u susretu s Njim možemo se pitati zašto patnja. (fač)

 
SUPERPITANJE (Lk 9,18-22) PDF Ispis E-mail

11. listopad

Imena veoma često više izriču stvarnost naših želja nego činjenicu i osobu kakva ona uistinu jest. Dobro znamo s kojoj lakoćom ljubav izmišlja imena, nadimke, imena od milja, koja su istodobno kodovi tajnosti, iščekivanja, uzajamnog posjedovanja. Sve su to stvarnosti bez kojih ljubav nije ljubav. Najuzbudljivije je izmišljanje imena jakih idealnosti, velikih povijesnih ili metafizičkih snova. Jednom riječju imena heroja. Mitologija je puna tih preoblikovanja koja su nama ljudima potrebni za življenje. Otkriveni mit postaje sinonim vrednote, skoro apsolutne.

U Isusovo vrijeme jedno od tih imena je zasigurno Mesija. Iščekivanje je Mesije veoma šaroliko. Narod živi iščekivanje, iscrpljujući vlastitu dušu. Duša im nije mirna. Nije im mistična nego je ljuta na životnu situaciju. Rađaju se različita poimanja Mesije. Isus iz Nazareta je došao u mučni politički trenutak povijesti svoje zemlje. On je Mesija. To ime u Božjem tumačenju i življenju ima značenje veoma različito od tadašnjih struja u Izraelu. Isus treba izbjeći s velikom pažnjom da se narod ne zanose i da ne zahtijeva da On, ne samo umnoži kruh, nego i mačeve postajući ljudski kralj. „Nadasmo se da je On onaj koji će osloboditi Izraela“, s tugom u srcu izgovaraju učenici na putu u Emaus.

Zato Isusov govor o samom sebi treba postati nerazumljiv za mnoge. Nije ih htio zavesti. Radije ih je ostavio u neznanju. Svojim će učenicima reći da je Mesija. Neposredno im pomaže da se odvoje od uobičajenih ideja i da se pomire s Božjim poimanjem Mesije.

Isus nam objavljuje otajstvo Božje misli koju mi ljudi ne možemo misliti niti prihvatiti. Nije više problem tko je Isus. Nije više problem da je Isus Božji Krist. Problem je na koji je to način. Ime Isus za nas ljude može prizivati veoma različite sadržaje. Svi ti različiti sadržaji nisu svi jednako korisni istinskom kršćanskom životu. Jedan od tih različitih sadržaja koji vidimo u Isusu jest datost da se Njime samo okoristimo. Mislimo, i u odnosu s Njim, samo na vlastitu korist. Tako smo u skladu s duhom današnje ekonomske a ne duhovne vrednote. Dobro smo se suobličili ovom svijetu.

Isus je Božji jer ne spašava samoga sebe, nego gubi i daruje samoga sebe za nas. On to treba učiniti. To je Božja potreba. Ovaj treba označuje ispunjenje Božje volje, objavljenje u Svetom pismu. Njegova volja nije ishitreni sud. On treba biti ubijem na križu zbog nas, jer nas ljubi i zato jer smo mi na križu. Sluga patnik, koji ljubi Oca i braću i sestre, Isusovo je otajstvo. Križ je naše zlo koje On uzima na sebe jer nas voli. On gubi sebe da nas spasi. Njegova patnja je proizvod svih onih oblika zla koje mi, u našem strahu, izmišljamo da se spasimo. To je Isusovo lice. Lice poslušnoga Sina. Vidjeti i prihvatiti takvo lice Mesije, naše je spasenje. (fač)

 
<< Početak < « 61 62 63 64 65 66 67 68 69 70 » > Kraj >>

Stranica 70 od 72