Dobrodošli na web stranice župa Baćina i Plina-Stablina. I na ovaj se način želimo približiti svima Vama i pokazati Vam što se sve događa i što sve planiramo učiniti u našim zajednicama. Otvoreni smo za sve Vaše prijedloge i komentare.

Svako dobro!

 

NAJAVE

Tko je online

Trenutno aktivnih Gostiju: 40 

Brojač posjeta

Posjete Sadržajima : 561934


Misao - pripremio fra Paviša Norac Kevo


11.08. PDF Ispis E-mail

Danas Crkva slavi sv. Klaru. Klara se rodila u Asizu 1193. ili 1194. godine. Bila je najstarije dijete u viteškoj obitelji. Međutim djetinjstvo joj nije bilo mirno, jer su Asiz potresale međustaleške borbe, te se Klara s obitelji sklonila u Perugiu. U rodni Asiz vratila se 1205.  Nekoliko godina kasnije Sveti Franjo je započeo obnovu Sv. Damjana, a  Klarin nećak Rufin pošao je za njime.

Na Cvjetnicu 1211. da bi izbjegla udaju koju su joj namijenili njezini najbliži Klara bježi u Porcijunkulu. Tu joj je sv. Franjo odrezao kosu, zaodjenuo je pokorničkom haljom, a oko glave joj je ovio veo. Potom ju je sklonio kod benediktinki u Bastiju. Međutim njena obitelj to nije prihvatila, ali Klara je znala koji je njen put. Uskoro joj se pridružila i sestra Katarina-Janja. Klarina je zajednica s vremenom rasla.

Sveta Klara vodila je zajednicu 42 godine, tj. sve do smrti. Svih tih godina nosila je pokornički pojas, spavala na golom tlu ili hrpi granja, sve dok joj Sveti Franjo nije zapovjedio da se mora služiti slamnjačom. U hrani je bila skromna neprestano posteći.

Većinu svoga života Sveta Klara je proživjela u bolesti. Živjela je unutar uskih zidova malog samostana u Asizu najčešće moleći. Jednom je prilikom napisala svojim sestrama, navodimo: "Ljubite Gospodina Isusa, koji je bio raspet za nas, iz dubine svoga srca, i neka misao o Njemu nikada ne napusti vaš um. Neprestano razmišljajte o tajni križa. Ne bojte se, kćeri moje! Bog, koji je vjeran u svim svojim riječima i svet u svim svojim djelima, izlit će svoj blagoslov na vas. On će biti vaš pomoćnik i najbolji savjetnik. Bog je naš spasitelj i naša vječna nagrada."

Klara je umrla u Asizu na današnji dan 1253. Sav se Asiz okupio na njezinu sprovodu; bio je prisutan i Papa Inocent IV. i njegov dvor.

Papa Pio XII. je stoljećima kasnije, tj. 1958. proglasio Svetu Klaru nebeskom zaštitnicom televizije. Papa Pijo XII. također je zapisao: «Koliko se Klara više lišila zemaljskih stvari, toliko je više obilovala nebeskom mudrošću. Uz tolike, i biskupe i pape, koji su joj se utjecali, i sam se Serafski otac običavao s njom savjetovati. Bilo je to osobito onda kad se dvoumio koji put ukazati svojoj prvoj braći: da se bave samo nebeskim zbiljama u kontemplaciji ili da se dadu i na posao svetoga propovijedanja. Da bi što jasnije upoznao božanski naum, pošao je Klari i njezin je savjet prihvatio kao Božji odgovor.»

Danas klarise tj. Red siromašnih sestara jest najbrojniji kontemplativni ženski Red. Oko 20.000 sestara žive u gotovo 1.000 samostana po cijelome svijetu. Na našem tlu bilo je više samostana klarisa. Svi su, osim splitskoga, bili su dokinuti za vrijeme francuske vladavine ili odredbom cara Josipa II. Pretpostavlja se se kako su klarise došle u hrvatske krajeve morskim putem slijedeći svoju duhovnu braću franjevce, što je ujedno i razlog da je većina samostana bila smještena uz obalu. Prema predaji, prvi samostan klarisa u Hrvtaskoj utemeljen je u Zadru. Danas na tlu Hrvatske te Bosne i Hercegovine klarise žive i djeluju u Splitu, Zagrebu, Požegi i Brestovskom. Najstariji je samostan onaj u Splitu, osnovan 1308.

Red klarisa dao je Crkvi 9 svetica i mnogo blaženica i službenica Božjih. Svete su: sv. Klara Asiška, utemeljiteljica Reda; sv. Agneza Asiška, rođena sestra svete Kare, sv. Janja Praška, kći češkoga kralja Otokara II., sv. Koleta Korbijska, obnoviteljica Reda u Francuskoj, zaštitnica trudnica, žena u porodu i nerođene djece; sv. Katarina Bolonjska; sv. Veronika Julijani zaštitnica fotografa; sv. Eustohija Kalafato zaštitnica protiv potresa i sv. Kunigunda kći Bele IV.

 
10.08. PDF Ispis E-mail

10. kolovoza 1991. godine 33-godišnjeg snimatelja Gordana Lederera teško je ranio srpski snajperist na brdu Čukur pokraj Hrvatske Kostajnice i to u vrijeme kad je bilo dogovoreno primirje. Iskrvario je na putu do Zagreba u vozilu Hitne pomoći. Njegova agonija trajala je od ranog poslijepodneva, a preminuo je u noći. Do tada je u neobjavljenom ratu protiv Hrvatske ubijeno 2200 Hrvata, 140 tisuća prognano, razorena su sela, granatirani gradovi. Granatirani su i televizijski odašiljači – te su ubijani i snimatelji i novinari. Prva žrtva među njima bio je Gordan Lederer.

Gordan Lederer rođen je 1958. u Zagrebu gdje je i završio školu za fotoreportere. Studij filmskog i tv-snimanja na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu upisuje 1983. Diplomirao je s dokumentarnim filmom Samoća. Ali tu njegovom studiranju nije bio kraj. 1986. započinje studij arheologije na Filozofskom fakultetu. U drugoj polovici 80 tih Lederer je angažiran kao snimatelj na dugometražnim animiranim filmovima Čudesna šuma i Čarobnjakov šešir. U tom je razdoblju Lederer snimio i nekoliko animiranih video-spotova. Kao fotoreporter radi i za Vjesnik. Tad počinje i njegov rad na Hrvatskoj  televiziji. Pored redovitog kamermanskog posla, kao snimatelj i scenarist - realizirao je niz samostalnih autorskih priloga arheološko-povijesne i putopisne tematike.

Uz rad na dokumentarcima stekao je stanovito iskustvo ratnog snimatelja 1991. snimajući na iransko-iračkom ratištu. Od samog početka rata u Hrvatskoj snima na svim kriznim područjima. Snima u Kninu i Pakracu, kod Osijeka i Borova sela, u Vukovaru i na Banovini. Pao je od snajperskog metka i tromblonske mine snimajući u selu Čukura ponad Hrvatske Kostajnice. Njegova je kamera zabilježila mjesto odakle je pucano i zabilježila mjesto njegovog pada. Umro je na putu za Zagreb dugo vožen automobilom jer zapovjednik V. vojne oblasti JNA general Milan Rašeta, koji je stolovao u Zagrebu, onemogućio je prelet helikoptera kojim bi Lederer bio prebačen u bolnicu.

Iz Ledererovog materijala snimanog na Banovini posmrtno je na HTV-u napravljen glazbeni video Banijska ratna svitanja. Gordanu Ledereru posmrtno je dodijeljeno i odličje Reda Zrinskog i Frankopana s pozlaćenim pleterom.

I na kraju pogledajte Banijska ratna praskozorja Gordana Lederera:

https://www.youtube.com/watch?v=ofg8UuF7bf4

 
09.08. PDF Ispis E-mail

Crkva se danas sjeća svete Terezije Benedikte od Križa. Edith Stein je svetica rimokatoličke Crkve, suzaštitnica Europe, redovnica karmelićanka, doktorica znanosti na području filozofije i žrtva nacističkih progona Židova. Edith Stein rođena je 1891. u Wroclavu u ortodoksnoj židovskoj obitelji. U trinaestoj godini gubi vjeru i svoju energiju ulaže u učenje. Do početka 1. svjetskog rata studirala je filozofiju u Breslau i Goettingenu. Više studije dovršava u Freiburgu gdje joj je dodjeljen doktorat iz filozofije. U središtu svih studija Edith Stein bila je želja za pronalaženjem sveobuhvatne istine. Ta je potraga završila nakon što je pročitala autobiografiju Svete Tereze Avilske. Istinu je našla u Kristu i Katoličkoj crkvi. Krštena je na Novu godinu 1922.

Nakon obraćenja Edith je poučavala, lektorirala, pisala i prevodila. Ubrzo je postala slavljeni filozof i autor. Međutim, žudjela je za samoćom i kontemplacijom Karmela. Dolaskom nacista na vlast, Edith dobiva dopuštenje za ulazak u Karmel. 1934. Edith dobiva karmelski habit i ime Tereza Benedikta od Križa.

Nakon što su se progoni Židova intenzivirali, sestra Tereza 1938. napušta njemački Karmel i odlazi u nizozemski. Tamo je napisala svoje zadnje djelo: Znanost Križa.

Njezin, pak, križ tek je dolazio jer su nacisti okupirali i Nizozemsku. Sestra Tereza od Križa odvedena je iz karmela  i vlakom deportirana u logor u Auschwitz. Točan datum njene smrti se razlikuje, ali najčešće se spominje 08. kolovoz 1942. Ta velika svetica umrla je u plinskoj komori u Auschwitzu. Sveti Ivan Pavao II. kanonizirao je Sestru Terezu Benediktu od Križa 1998. Godinu dana kasnije proglasio ju je suzaštitnicom Europe, zajedno sa sv. Brigitom i sv. Katarinom Sienskom.

I na kraju evo jedne rečenice svete Terezije Benedikte od Križa:

„Samo uzimajući Križ možemo prihvatiti Gospodinovu volju, pa i pred najvećim trpljenjem. Što je veća tmina oko nas to više moramo otvoriti srce za svjetlost koja dolazi iz visine.“

 
08.08. PDF Ispis E-mail

Dražen Petrović, Vladan Alanović, Danko Cvjetičanin, Alan Gregov, Arijan Komazec, Toni Kukoč, Aramis Naglić, Velimir Perasović, Stojko Vranković, Dino Rađa, Žan Tabak, Franjo Arapović – imena su košarkaških heroja s Olimpijade u Barceloni 1992. Oni su tada za Hrvatsku osvojili našu prvu momčadsku medalju tj. osvojili su srebro zlatnog sjaja.

Tu srebrnu medalju i danas pamtimo kao jedan od najvećih uspjeha hrvatskog sporta. Ostvarena je svega pet mjeseci nakon što je Hrvatska primljena u olimpijsku obitelj, u jeku ratnih strahota u domovini.

Ali krenimo od početka. Da bi došla do medalje, Hrvatska je morala osigurati jedno od dva prva mjesta u skupini, što je i učinila pobjedama nad Brazilom, Španjolskom, Njemačkom, Angolom. Četvrtfinale s Australijom odrađeno je rutinski, a onda je stiglo polufinale i susret s reprezentacijom Zajednice neovisnih država - bivši SSSR. Mnogi košarkaši navijači 30 zadnjih sekundi te utakmice mogu vam naizust prepričati, a to ćemo učiniti i mi. 30 sekundi prije kraja protivnici su vodili 74:70, Volkov je šutirao slobodna bacanja i promašio. Kukoč pak na drugoj strani pogađa tricu sa sedam metara. Logičan potez bio je prekršaj na Volkovu koji ponovno niže promašaje s linije slobodnih bacanja, a na drugoj strani Dražena Petrovića zaustavljaju prekršajem. Legendarni Dražen nije bio "tremaroš" poput Volkova, te mirno ubacuje dva bacanja i donosi Hrvatskoj pobjedu.

A onda su se 08. kolovoza 1992. u finalu olimpijskoga košarkaškog turnira sastali Hrvatska i SAD – odnosno za mnoge prvi i jedini Dream Team svjetske košarke. S jedne strane, Petrović, Rađa i Kukoč, a s druge Michael Jordan, Magic Johnson, Larry Bird. Svi smo znali da su ti Amerikanci, taj dream team, nepobjedivi.

Ali ostat će zabilježeno kako je Hrvatska sredinom prvog poluvremena vodila, što je sve komentatore potpuno iznenadilo. Draženova trica pa polaganje i onda već antologijsko zakucavanje Franje Arapovića uz dodatno slobodno bacanje doveli su Hrvatsku u 11. minuti do prednosti 25:23. Ozbiljna lica na klupi Dream Teama, titrajući smiješak Petra Skansija i skakanje Franje Arapovića po parketu, slike su kojih se sjeća svaki ljubitelj košarke. Hrvatska je vodila samo desetak sekundi, do trice Charlesa Barkleya, ali tih desetak sekundi bili smo najsretniji ljudi na svijetu.

Sve je završilo pobjedom SAD od 117:85, ali to je jedan od onih rijetkih sportskih poraza koji nije zabolio, već ćemo ga se zauvijek prisjećati kao poraza koji nas je doveo do prve momčadske olimpijske medalje – srebra zlatnog sjaja.

 
07.08. PDF Ispis E-mail

Grad podno Nehaja - Senj između ostalog poznat je i kao glagoljaški, ali i tiskarski grad.

Samo pedesetak godina nakon izuma tiskarskog stroja u Senju se pojavila skupina ljudi koja je shvatila važnost ovog izuma. Jedan od njih bio je i Blaž Baromić, jedna od najvažnijih osoba hrvatske kulturne povijesti. On je 1493. u Veneciji tiskao brevijar koji nosi njegovo ime. Nakon tiskanja brevijara Baromić se vratio u Senj te već slijedeće godine nabavio sve potrebne strojeve za ustrojstvo tiskare. 7. kolovoza 1494. tiskano je prvo i najvrjednije djelo Senjske tiskare - Misal. Do danas su sačuvana tri poznata primjerka senjskog misala: u Budimpešti, Peterburgu i Cresu. Osim misala u Senjskoj glagoljskoj tiskari tiskano je još šest knjižica.

Tiskanje knjiga u Senju bio je vrlo složen posao, jer je trebalo izraditi glagoljska slova za tiskanje hrvatskih knjiga. To su mahom bile knjige tiskane za potrebe glagoljaške liturgije, za koju je dozvolu kod pape Inocenta IV. ishodio još 1248. biskup Filip Senjski. Misal po zakonu rimskoga dvora, poznat kao Senjski misal, prva je tiskana knjiga na hrvatskome jeziku. Misal je tiskan na 216 listova, dvobojno i dvostupačno. Svaki stupac ima 37 redaka.

Svjestan važnosti pokretanja senjske tiskare Blaž Baromić dao je u Senjskome misalu otisnuti i datum tiskanja - 7. kolovoza 1494. Bilo je to važno ne samo zbog početka rada te prve hrvatske tiskare na hrvatskome tlu, nego i zbog okolnosti u kojima je ona počela raditi. Naime, ta je tiskara počela raditi samo 11 mjeseci nakon Krbavske bitke u kojoj je hrvatsko plemstvo bilo poraženo do nogu, a Hrvatska svedena na ostatke ostataka. Bilo je to dvije godine nakon otkrića Amerike kojom su jahali kauboji i indijanci. Senj je pak tada imao svoju tiskaru i izdao prvu knjigu, dokazavši da je prije 500 godina bio dio tada moderne Europe. Do danas su nam sačuvana tri primjerka Misala, nažalost, najpotpuniji primjerak ne nalazi se u našoj zemlji, već u Budimpešti.

Pa iako je ta prva tiskara prestala raditi 1508., čime je izgubljen kontinuitet tiskarstva u Hrvatskoj, točno 200 godina kasnije, ne znajući za Baromićevu tiskaru, još će jedan Senjanin - Pavao Ritter Vitezović otvoriti tiskaru, ali u Zagrebu.

 
Više članaka...
<< Početak < « 61 62 63 64 65 66 67 68 69 70 » > Kraj >>

Stranica 66 od 72