Dobrodošli na web stranice župa Baćina i Plina-Stablina. I na ovaj se način želimo približiti svima Vama i pokazati Vam što se sve događa i što sve planiramo učiniti u našim zajednicama. Otvoreni smo za sve Vaše prijedloge i komentare.

Svako dobro!

 

NAJAVE

Tko je online

Trenutno aktivnih Gostiju: 93 

Brojač posjeta

Posjete Sadržajima : 561963


Misao - pripremio fra Paviša Norac Kevo


16.08. PDF Ispis E-mail

Dan grada Virovitice se obilježava na blagdan njegova zaštitnika Svetog Roka. Evo i nekoliko crtica iz povijesti ovog hrvatskog mjesta, a na početku priča o imenu.

U latinski ispravama iz 13. stoljeća, Virovitica se spominje kao Verevče. Taj je naziv Virovitica dobila najvjerojatnije prema potoku koji je silazio s obližnje Bilogore i protjecao pored samoga naselja. Podrijetlo naziva verevče vjerojatno je praslavensko i označava nemirnu i hirovitu vodu. Osnutkom naselja taj je naziv usvojen kao toponim. Na karti iz 1556. godine, grad je označen kao Werewcze, a naziv Virovitica se prvi puta pojavljuje u Vramčevoj kronici.

Već 1234. Virovitica je dobila povelju kojom postaje povlašteno trgovište. Izdao ju je slavonski herceg Koloman, sin kralja Andrije II. i brat Bele IV. Taj dokument je dao Virovitici punopravni status srednjovjekovnoga grada. Također kraljevi iz kuće Arpadovića tijekom 13. stoljeća, često su prebivali u Virovitici u kojoj su imali sezonski dvorac. U ovom je gradu često boravila i kraljica Marija, žena Bele IV. Ona je postala vlasnica i protektorica grada. Kako je izgledala ta srednjovjekovna Virovitica danas se malo zna. Tek znamo kako se u središtu nalazila župna crkva sv. Kuzme i Damjana, a unutar gradskih bedema bila su dva redovnička samostana.

Sredina 16. stoljeća pokazala se strašnom za Viroviticu i njezine stanovnike jer je pala pod tursku vlast. Kraj turske vladavine u Virovitičkom kraju došao je tek 1684.

U 18. stoljeću za vladavine Marije Terezije, virovitičko vlastelinstvo dolazi u posjed Marka Pejačevića, a preko njegovih potomaka, naslijedio ga je grof Josip Pejačević. Pejačević je dao isušiti močvaru, zasadio je voćnjake, uzgajao je ribu u uređenim ribnjacima, osnovao je vinograde te je dao naseliti mnoge virovitičke lokalitete. Njegova nastojanja nastavili su Pejačevićevi sinovi i unuci te su čak izgradili i dvorac. Pejačevićev dvorac i park, nalaze se u samom središtu grada. Park je danas omiljeno okupljalište Virovitičana, a zaštićen je kao spomenik prirode i sadrži 88 biljnih vrsta.

U razvoju Virovitice posebno su sudjelovali franjevci. U Viroviticu su došli na poziv kraljice Marija sredinom 13. stoljeća. Franjevci su u početku živjeli u drvenom samostanu uz kojega je izgrađena drvena crkva posvećena Blaženoj Djevici Mariji. Tijekom vremena uočeno je kako je potreban novi samostan te crkva, ovaj puta zidani. Franjevci su zato krajem 18. stoljeća tražili dopuštenje za otvaranje ciglane koja bi služila za gradnju samostana i crkve. Postoje i pisana svjedočanstva kako su Franjevci kroz 15 godina pripremali građevni materijal za podizanje nove crkve. Zapisano je također kako je crkva zajedno s tornjem i svetištem stavljena pod krov 1750. Sedam godina nakon završetka izgradnje Viroviticu je pogodio jak potres koji je teško oštetio i crkvu Svetoga Roka. Kada je potres u Virovitici prestao Franjevci su odmah krenuli u obnovu u kojoj su sudjelovala i dvojica talijanski majstora. Sve je učinjeno vrlo kvalitetno te je i danas nakon tri stoljeća to još uvijek prelijepa građevina.

Kako je danas blagdan svetog Roka zanimljivo je reći kako se u virovitičkoj staroj crkvi nalazi veličanstveni i monumentalni oltar Svetoga Roka, zaštitnika crkve i virovitičke župe. Visok je 14 i pol, a širok 10 i pol metara. Oltar je 1777. zajedno s cijelom crkvom posvetio zagrebački biskup Josip Galjuf.

 
15.08. PDF Ispis E-mail

Jedan od najljepših marijanskih svetkovina upravo je ova današnja, Uznesenje Blažene Djevice Marije na nebo ili Velika Gospa. Iako blagdanu prethodi velika tradicija, njegov sadržaj kao dogmu tj. članak vjere proglasio je papa Pio XII. tek 1950. godine. Ovim se blagdanom slavi Marijino uznesenje na nebo dušom i tijelom.

Brojni hodočasnici već se nalaze u Marijanskim svetištima, a osobito je svečano u Sinju. U Sinj nas odvodi i slijedeća priča.

S Prologa, prijevoja na Kamešnici preko kojega vodi put iz Sinja za Livno, krajem srpnja 1715. oglasile su se tri prangije. Njihov tutanj dugo je odjekivao kamenim usjecima: Turci dolaze! Na taj znak puk Cetinske krajine - žene, djeca I starci, potražio je skrovišta na nepristupačnim mjestima u planini. Muškarci iz sela Otok dograbili su oružje da se odupru napadačima. I Sinj se pripremao za otpor. Grad je na brzinu utvrđen kamenim gromadama i drvenim barikadama, a sedamsto vojnika stalo je uz topove ili raspoređeno u čete zauzelo položaj iza tvrdih zidina. Već sutradan golema turska vojska utaborila se uz Cetinu i počela haračiti okolnim krajem. Kada se veća skupina Turaka okomila na Otok, naišla je na žestok otpor. Od »živog ognja«, kako je zapisao kroničar, stradao je velik broj napadača a mnogi su se utopili u Cetini. Na kraju je Otok ipak zauzet, a djeca i žene odvedeni su u roblje. Spasilo se tek tridesetak ljudi.

Sada je na redu bio Sinj, grad koji je zapeo za oko Mehmed-paši. Glavnina turske vojske približila se početkom kolovoza 1715. sinjskoj utvrdi I s obližnjih glavica motrila na prilaze tvrđavi. Pred gradska vrata stigli su tada glasnici s pašinom porukom da se preda grad »koji po pravu pripada sultanu«. Predstavnik Sinja Ivan Grčić samo se nasmijao na turske prijetnje i odbio uopće i razgovarati o predaji. Grčić je to napravio iako je znao da je pedeset tisuća ljudi opkolio Sinj. Poslije odbijenoga ultimatuma Turci su grad počeli zasipati vatrom iz četiri topovske baterije. Glavni napad na utvrdu počeo je 8. kolovoza 1715. a za njim je u sedam dana slijedilo još četrnaest bijesnih turskih juriša. Branitelji su uspijevali svaki put odbiti neprijatelja. I tako je došao 14. kolovoz i ponovni napad. O tom događaju ovako je pisao jedan od branitelja sinjske tvrđave.

‘14. kolovoza u praskozorje navalilo je na nas nebrojeno mnoštvo pješaka, a za plećima su im bili konjanici i rezervne čete. I u kratkom vremenu neprijatelj je toliko napredovao da je zasadio svoje zastave blizu Novoga Korlata. Ali, ni mi nismo stajali prekriženih ruku već na njih oborismo živu vatru sa svih strana. To divlje jurišanje trajalo je dulje od tri sata, ali je ova junačka posada uvijek odbijala napad. Napokon, Turci su počeli bježati glavom bez obzira. Dobivši obavijest o nesretnom ishodu, paša je trupe ponovno pozvao na zbor. Mi smo cijeli dan očekivali novi udar. Ali smo se u tom očekivanju prevarili, jer noću od 14. do 15. kolovoza u najvećoj tišini paša je dignuo svoje topove i, uz pratnju cijeloga tabora, vrati se na sigurno, u Livno.’

Slavnu pobjedu 1715. godine branitelji su pripisali zagovoru Majke Božje. U znak sjećanja na veliku pobjedu odmah poslije bitke odlučeno je da se uspostavi viteška igra u kojoj će doći do izražaja sve junaštvo i ratna vještina branitelja Sinja. Bila je to Sinjska alka.

Ali vratimo se slici Čudotvorne Gospe Sinjske. Ona je naslikana na platnu, a duga je 58 te široka 44 centimetra. Slika ne prikazuje cijeli lik Majke Božje, nego samo poprsje koje izlazi iz tamne pozadine. Slika je dobro sačuvana, iako je na više mjesta prelomljena. Ti su prijelomi vjerojatno nastali dok su fratri nosili Sliku u torbi bježeći iz Rame. Godine 1927. sliku je temeljito očistila i u jednakoj veličini preslikala slikarica č. s. Rafaela Egger, a godine 1965., slika je konzervirana. Danas se od Gospine slike vidi samo lice i maleni rub koprene. Sve je drugo prekriveno zlatom i biserjem. Upravo je po nakitu i zavjetnim darovima Slika Gospe Sinjske dobila svoje vanjsko obilježje. Od svih se darova najviše ističe zlatna kruna koju su Gospi u znak zahvalnosti poklonili branitelji Sinja. Tom je krunom Gospu svečano okrunio 1716. godine splitski nadbiskup Cupilli. Ona je bila i prvi dar vjerničkog srca. Na njenom je dnu upisano: „IN PERPETUUM CORONATA TRIUMPHAT – ili u prijevodu Zauvijek okrunjena slavi – 1715.

A tko je naslikao Gospinu sliku? O tome nemamo sigurnih podataka. U svom "Raspisanju" Filipović je napisao kako je njeno javno štovanje započelo s neobičnim čudesnim događajem u Rami. U drugoj polovici 17. stoljeća živio je u ramskom samostanu Ivan Mialjić, koji se spremao postati redovnik svećenik. Međutim, zbog niskog rasta to mu nije bilo moguće. Tada je on pred Slikom Majke od milosti, počeo plakati i moliti. I kroz kratko vrijeme Mialjić je narastao i postao, piše Filipović, "redovnik vridan i kripostan".

Ipak trajno prijestolje ove slike neće se ustaliti u Rami nego u Sinju. Naime, u listopadu 1687. franjevci, njih 21, morali su napustili samostan te su krenuli put Sinja i Splita. Prvih nekoliko godina redovnici su Sliku Majke od milosti brižno čuvali i krili u Splitu, a onda su odlučili svoj novi dom izgraditi u Sinju. Tako se sveta Slika godine 1691. nakon višegodišnjeg puta nastanila u Sinju iz kojeg više nije odlazila. O važnim događajima koji su se odigrali 1715. danas ste mogli mnogo toga čuti. Od tada do danas u Sinj Gospi pristižu brojni hodočasnici.

 
14.08. PDF Ispis E-mail

Danas se odlukom hrvatskog sabora iz ožujka 2010. obilježava Dan sjećanja na zatočenike neprijateljskih logora tijekom Domovinskog rata. Taj je dan odabran u sjećanje na 14. kolovoza 1992. kada je u Nemetinu, po principu svi za sve, izvršena razmjena najveće skupine zatočenika srpskih koncentracijskih logora, njih 662, od kojih su većina bili hrvatski branitelji.

Godine 2010. Danijel Rehak predsjednik Hrvatskog društva logoraša srpskih koncentracijskih logora je rekao kako je kako u srpskim logorima od posljedica zlostavljanja umrlo oko 300, ubijeno oko 100, dok se među nestalima vodilo ili još uvijek vodi oko 2 tisuće i 400 zatočenih hrvatskih branitelja i civila.

A na današnji dan 1941. u jednom je logoru završio ovozemaljski život sv. Maksimilijana Kolbea.

Maksimilijan je rođen 1894., a bio je drugi od trojice sinova u siromašnoj poljskoj obitelji. Njegovog oca Juliusa, ruska vojska je objesila zbog izdaje. Njegova majka, Marianne, nakon toga se zavjetuje i postaje sestra benediktinka.

U rodnoj Poljskoj Maksimilijan ulazi u samostan već kao trinaestogodišnjak. Studij nastavlja u Rimu gdje postaje  doktor teologije. U Poljsku se vraća 1919. i počinje se baviti izdavaštvom. Izdaje magazin Vojska Bezgrešne, a pokreće i dnevni list. Nakon nekoliko misionarskih godina u Japanu vraća se u Poljsku i otvara radio stanicu.

Nacisti ga zatvaraju prvi puta 1939, a 1941. ponovno biva uhićen te odveden u Auschwitz. U srpnju 1941. nekolicina  logoraša pokušala  je bijeg. U znak odmazde nacisti su odlučili ubiti 10  logoraša za svakog bjegunca. Franciszek Gajowniczek, trebao je biti jedan od izabranih za pogubljenje. Međutim, Maximilian je ponudio svoj život u zamjenu za njegov te je ubijen smrtonosnom injekcijom 14. kolovoza 1941.

Taj Maksimilijanov čin bio je razlogom da ga sveti Ivan Pavao II. proglasi mučenikom iz milosrđa. Godine 1982. Ivan Pavao II.  kanonizirao je Maximiliana Kolbea. Toga je dana u Vatikan na papin poziv došao i čovjek kojem je Kolbe spasio život - Francišek Gajovniček.

U propovijedi na dan kanonizacije Kolbea, Ivan Pavao II. je između ostaloga rekao, navodimo: «Otac Maksimilijan nije umro, već je 'dao život za brata'. U toj smrti, koja je s ljudske strane gledanja užasna, sva je veličina ljudskog davanja i ljudske odluke: dobrovoljno se darovati za smrt iz ljubavi. U toj njegovoj smrti jasno se očituje svjedočenje za Krista: svjedočenja za Krista, koji je u svjedočenju za čovjekovo dostojanstvo svetost života i spasenjska moć smrti u kojoj se razotkriva ljubav.»

 
13.08. PDF Ispis E-mail

Na današnji dan 1826. umro je francuski liječnik René Théophile Hyacinthe Laennec. Taj je gospodin izumitelj mnogima znanog – stetoskopa.

Laennec je rođen 1781. Nažalost, već pet godina kasnije umrla mu je majka, pa je skrb o malom dječaku preuzeo ujak i svećenik Abbé Laennec. Upravo ga je on usmjerio prema studiju medicine. René je bio darovit student, a uz medicinu volio je i jezike te je uz francuski, govorio i njemački te engleski. Međutim tada se u Laennecov život vraća otac, koji ga pokušava odvratiti od medicine. René je na nagovor oca napustio studij medicine, te je započeo studij grčkog, a pisao je i poeziju. Ipak vrijeme će pokazati kako je medicina njegov pravi poziv, te će joj se vratiti.

Već 1819. godine Laennec je izumio svoj prvi stetoskop. Kao i kod mnoštva drugih izuma stvari su se dogodile, neki će reći - slučajno. Naime, mladom liječniku je na pregled došla žena za koju je posumnjao da ima određeni srčani poremećaj, međutim zbog njene pretilosti nije mogao dobro čuti otkucaje srca, zato je uzeo tubu papira koju je prislonio uz grudi pacijentice, a na drugi je kraj prislonio svoje uho. Mladi liječnik se silno iznenadio kako su otkucaji postali čujniji…

Nekoliko dana kasnije izradio je svoj prvi medicinski instrument – drveni cilindar dug 25 cm, promjera 2 I pol centimetra, sastavljen od tri dijela. Bio je to prvi stetoskop – ime je izumitelj skovao od dvije riječi stethos – što znači grudni koš I skopos tj. pregled.

Međutim nisu svi liječnici bili oduševljeni novim medicinskim izumom. Tako se moglo čuti kako stetoskop ne može nadomjestiti ljudsko uho, te da novi izum nema nikakvu težinu. Današnji stetoskop nadogradnja je Laennecovog životnog postignuća, ali moramo napomenuti kako je moderni stetoskop osmislio i izradio 1851. Arthur Leared (artur Lered), a godinu kasnije usavršio ga je George Cammann.

Ali vratimo se Laennecu. Ovaj je liječnik u medicinsku terminologiju uveo i slijedeće nama danas tako poznate izraze poput: melanom i metastaze. Već kao student 1804. bio je prvi čovjek koji je održao predavanje o melanomu.

Ali još je nešto važno bilo u Laennecovu životu – to je bila katolička vjera. Mnogi su ga opisivali kao vrlo brižnog i dobrog čovjeka, a njegova darežljivost i zauzetost za siromašne postala je nadaleko poznata. Sir John Forbes u Laennecovoj biografiji je zapisao:

Laennec je bio pošten, pažljiv čovjek koji je držao do vjerskih i društvenih dužnosti. Bio je iskren kršćanin, dobar katolik, koji se držao svoje vjere i Crkve i u dobrim i u lošim vremenima.

Zato kada slijedeći put ugledate stetoskop tu medicinsku napravu koja služi za slušanje unutrašnjih zvukova ljudskog tijela sjetite se kako ga je osmislio jedan liječnik, dobar čovjek i katolik –René Théophile Hyacinthe Laennec.

 

 
12.08. PDF Ispis E-mail

Prisjetimo kako ste u dnevniku Hrvatske televizije na današnji dan 1991. po prvi puta mogli čuti Tomislava Ivčića kako pjeva – Stop the war in Croatia. U slijedećim danima 44 televizijske postaje prikazale su taj svima nam znani spot. Ukoliko ga se ne sjećate, ili se želite podsjetiti na svima nam znanu pjesmu krenite na slijedeći link:

https://www.youtube.com/watch?v=z_Bb_4PUe8g

Točno godinu dana kasnije u Hrvatskoj je po prvi puta održano svečano ustoličenje ili inauguracija predsjednika Republike Hrvatske. Krenimo od početka.

02. kolovoza 1992. održani su prvi predsjednički izbori u RH, tj. građani su neposrednim glasovanjem izabrali predsjednika Republike. Na izbore je izašlo 75% građana koji su u prvom krugu izabrali za predsjednika dr. Franju Tuđmana. On je dobio 57% posto glasova izašlih birača. Uz dr. Tuđmana kandidiralo se još 7 kandidata od kojih je najviše glasova dobio Dražen Budiša – oko 22 posto.

Po prvi je puta jedan predsjednik prisegao na hrvatski ustav upravo na današnji dan 1992. i to na trgu svetog Marka. Na prvoj inauguraciji dr. Tuđman je prisegnuo pred predsjednikom Ustavnog suda Jadrankom Crnićem i ustavnim sucima. Početkom 2015. godine Kolinda Grabar-Kitarović prisegnula je pred pred predsjednicom ustavnog suda Jasnom Omejec i drugim ustavnim sucima. Ali vratimo se u 1992. godinu. Još u božićnom ustavu zapisano je navodimo: “Prije nego preuzme dužnost, predsjednik Republike polaže svečanu zakletvu kojom se obvezuje na vjernost Ustavu.”

Izvorno je tekst predsjedničke prisege glasio:

Prisežem svojom čašću da ću dužnost predsjednika Republike Hrvatske obavljati savjesno i odgovorno na korist svih hrvatskih državljana, da ću se držati Ustava i zakona i poštivati pravni poredak Republike Hrvatske, zalagati se za očuvanje nezavisnosti, opstojnosti i jedinstvenosti Republike Hrvatske te da ću činiti sve da se osigura redovno djelovanje svih tijela državne vlasti.

Godine 1992. dr. Franjo Tuđman, polažući prisegu intervenirao je u tekst promijenivši jedan njegov dio i to "na korist svih hrvatskih državljana" u "na korist hrvatskog naroda i svih hrvatskih državljana". Na kraju prisege dodao je riječi "Tako mi Bog pomogao". Potom je potpisao tekst prisege.

Stavljajući predsjedniku Tuđmanu predsjedničku lentu, predsjednik Ustavnog suda Crnić rekao je 12. kolovoza 1992.:

"Gospodine Predsjedniče, stavljam vam lentu predsjednika Republike Hrvatske, znak predsjedničke časti, znakovlje državnog poglavara Republike Hrvatske, i proglašavam da od ovog trenutka preuzimate sva prava, dužnosti i obveze predsjednika Republike."

 
Više članaka...
<< Početak < « 61 62 63 64 65 66 67 68 69 70 » > Kraj >>

Stranica 65 od 72