Dobrodošli na web stranice župa Baćina i Plina-Stablina. I na ovaj se način želimo približiti svima Vama i pokazati Vam što se sve događa i što sve planiramo učiniti u našim zajednicama. Otvoreni smo za sve Vaše prijedloge i komentare.

Svako dobro!

 

NAJAVE

Tko je online

Trenutno aktivnih Gostiju: 55 

Brojač posjeta

Posjete Sadržajima : 563662


Misao - pripremio fra Paviša Norac Kevo


21.08. PDF Ispis E-mail

Danas se u Voćinu slavi blagdan Gospe Voćinske, pa prošetajmo poviješću toga svetišta.

Nakon oslobođenja Slavonije od Osmanlija Voćin je u 18. stoljeću privlačio mnoge Marijine štovatelje. Od 1886. pa nadalje iz Požege je svakog kolovoza polazila voćinska procesija pješaka. U duhu druge polovice 19. stoljeća u Voćinu se gajila pobožnost prema Gospi Lurdskoj, čije se štovanje nastavilo i nakon II. svjetskog rata. Gospin kip zajedno s crkvom nestao je u ruševini 1991. No, Providnost je htjela da je voćinski župnik Josip Martinac još 1940. staru sliku voćinske Gospe, Majke od utočišta pohranio u Dijecezanski muzej u Zagrebu. Ta je slika 1999. svečano vraćena u Voćin.

Sa obnovom porušene crkve započelo se 2002., a temeljni kamen za crkvu blagoslovio je 1998. sveti  Ivan Pavao II. za pohoda Hrvatskoj. Konačno, dvadeset godina nakon razaranja, Voćin je 2011. dobio novo crkveno zdanje prema nacrtima nekadašnje stare crkve, a na ponos onih koji se nisu željeli odreći vlastite crkvene baštine, napose Marijinih hodočasnika.

 
20.08. PDF Ispis E-mail

U knjizi 'Kroz Hrvatsko zagorje' Đuro Szabo je napisao: 'Nema sumnje da je taj naš Varaždin prastaro naselje... Pa tu je morao biti od davnine najlakši prelaz preko Drave. Tradicija kaže da je baš tu Koloman prešao preko Drave da pregovara s hrvatskim plemenima. Tu je stoljećima kasnije ban Jelačić 1848. Madžarima uzvratio posjet.

U povijesti se Varaždin javlja nedugo poslije Zagreba. Bela Treći dodjeljuje kaptolu zagrebačkom Toplice kod Varaždina 20. kolovoza 1181., pa se tu spominje već i župan varaždinski te povijesno ime grada - Garestin'. Tekstom te značajne sudske isprave kojom kralj vraća Zagrebačkom kaptolu obližnji posjed Varaždinske Toplice ujedno se potvrđuje da varaždinska kraljevska tvrđava - "castrum Garestin" postoji već u prvoj polovici 12. stoljeća. Međutim Varaždin je i prvi od hrvatski gradova koji je stekao status slobodnoga kraljevskoga grada. U arhivu grada danas se čuva listina kralja Andrije Drugog iz 1209. kojom, iz zahvalnosti za pomoć za vrijeme svojega tamnovanja u Knegincu, Varaždinu daje povlastice slobodnoga grada. Jedanaest godina kasnije predstavnici Varaždina mole kralja Belu da im potvrdi te slobode, jer je izvorna isprava uništena u požaru! Bela IV. to je i učinio.

Iako je u razdoblju od 16. do 18. stoljeća u Varaždinu više puta zasjedao Hrvatski sabor, svoj najviši društveni, politički i gospodarski procvat grad je doživio u drugoj polovici 18. stoljeća. Tada na neki način postaje glavnim gradom Hrvatske. Naime, još 1756. carica Marija Terezija osnovala je Hrvatsko kraljevsko vijeće, a za njegovo je središte izričito odredila – Varaždin. Grad je time postao političkim, administrativnim i kulturnim središtem Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije. U njemu se tih godina održavaju ne samo sjednice Hrvatskoga kraljevskog vijeća, nego i bučni plesovi i obilne gozbe domaćeg plemstva i državnog činovništva.Uz sve to razvija se kulturni i umjetnički život.

Svu tu raskoš i sjaj razigranog društvenog Varaždina u baroknoj epohi, kada su ga suvremenici s pravom nazvali "malim Bečom", iznenada je prekinuo katastrofalni požar koji je 25. travnja 1776. buknuo u varaždinskom predgrađu. Tom je prilikom u vatrenoj stihiji izgorjelo dvije trećine grada, točnije, 385 zgrada od ukupno 501. Zbog toga su i Hrvatsko kraljevsko vijeće i ban napustili Varaždin, pa od tada upravnim središtem Hrvatske postaje Zagreb.

Premda je razorni požar gotovo uništio grad, za svega četiri godine Varaždin je - zahvaljujući svojim marnim i sposobnim građanima, posebice obrtnicima i trgovcima - u velikoj mjeri obnovljen. A danas je Varaždin, sa svojih 50 tisuća stanovnika, središte Županije varaždinske, a neki i kažu grad "po mjeri" Srednje Europe.

Važno je reći kako je u Varaždinu utemeljena i prva hrvatska čitaonica, a 1873. grad dobiva kazalište. U Varaždinu je osnovano i naše najstarije vatrogasno društvo, a još u 18. stoljeću započeta je gradnja glasovitog Varaždinskog park-groblja.

 
19.08. PDF Ispis E-mail

Na današnji dan 1954. preminuo je talijanski političar i jedan od utemeljitelja Europske unije Alcide De Gasperi.

De Gasperi je rođen 1881. u mjestu Pieve Tesino koje je tada bilo djelom Austro-ugarske, a danas je dio Italije. Već kao 15-godišnjak je aktivan u katoličkim udrugama. Godine 1900. počeo je studirati u Beču. Tu je počeo I njegov politički život i to u katoličkim studenskim udrugama. Upravo je tamo brusio svoje pregovaračke vještine koje će kasnije postati toliko važne u njegovim politički aktivnim godinama. Tada je De Gasperi osobito proučavao i nama važnu encikliku Rerum Novarum.

De Gasperi je bio i urednik novina La Voce Cattolica. Tijekom prvog svjetskog rata živio je u Beču te je podupirao sve mirovne napore pape Benedikta XV. i blaženog Karla hasburškog. Nakon završetka rata njegovo rodno mjesto pripalo je Italiji, te je Alcide uzeo talijansko državljanstvo. Već 1921. bio je zastupnik u talijanskom parlamentu. Budući da je Mussolini pokazivao svoje pravo lice, Gasperi se protivio njegovim stavovima. Zbog toga je uhićen i osuđen na četiri godine zatvora. Zbog vrlo lošeg zdravstvenog stanja i molbi Svete Stolice pušten je nešto ranije te je dobio posao knjižničara u Vatikanskoj biblioteci. Tu je i dočekao propast fašizma 1943.

Tijekom ratnih godina De Gasperi je počeo oblikovati novu talijansku političku snagu– Kršćansku – demokratsku stranku. Ona je u poslijeratnim godinama formirala većinu talijanskih vlada, a na čelu nekima od njih bio je i sam De Gasperi. U tim je godinama Italija proglašena Republikom, postala je članicom NATO-a, te je poboljšala odnose sa SAD-om. Također je postala i članicom zajednice za ugljen i čelik.

De Gasperi je bio talijanski premijer od 1945. do 1953. Umro je u rodnom I voljenom Trentinu na današnji dan 1954. tri puta zazivajući Isusovo ime. Pokopan je u Rimu u bazilici sv. Lovre. Proces za njegovu beatifikaciju otvoren je 1993.

De Gasperi je i jedan od očeva europske unije. Zauzeti katolik koji je preživio dva svjetska rata jednom je prilikom rekao, navodimo: “Nadam se kako budućnost nećemo graditi silom, niti željom za osvajanjem. Želim graditi budućnost strpljivim primjenjivanjem demokratskih metoda, u konstruktivnom duhu dogovora te poštivanjem slobode.“

Benedikt XVI. je 2009. godine rekao, navodimo: „Moralna čestitost, čvrsta vjera i neovisnost u političkim odlukama – odlike su poželjne kod državnika koji se izjašnjava kršćaninom, a upravo je te odlike utjelovio Alcide De Gasperi. Ali, kršćanske vrednote koje su uvijek nadahnjivale njegovo političko djelovanje nisu bile poput zastave uzdignute u svrhu propagande, nego jasno unutarnje usmjerenje kojemu je ostao vjeran sve do smrti, pa i po cijenu osobne žrtve“.

Benedikt XVI. je nastavio: „Obdaren čvrstom vjerom i uglađenom vjerskom osjetljivošću, De Gasperi je bio taj koji je u Italiji štitio slobodu i demokraciju, upravljajući izgradnjom zemlje koja je iza sebe ostavljala fašizam i ruševine Drugoga svjetskog rata. Odgojen u školi Evanđelja, De Gasperi je bio u stanju pretvoriti vjeru koju je ispovijedao u konkretna i dosljedna djela. Duhovnost i politika doista su bile dvije dimenzije koje su živjele u njegovoj osobi i obilježavale njegovo društveno i duhovno zalaganje. Korijeni takvoga snažnog evanđeoskog svjedočenja, plod su njegova ljudskog i duhovnog odgoja, poduprtoga velikim prostorom koji je prvi premijer Talijanske Republike dao molitvi i odnosu s Bogom, pa i u najnemirnijim trenucima života“.

 
18.08. PDF Ispis E-mail

Na današnji dan 1952. umro je Sv. Alberto Hurtado Cruchaga.

Alberto Hurtado Cruchaga rođen je 1901. u Čileu. Već kao četverogodišnjak ostao je bez oca, te je Albertova majka bila prisiljena prodati skromnu imovinu kako bi platila dugove. Zbog svega navedenog Albert i njegov brat morali su živjeti s rođacima, te su ih oni često selili. Tako je Albert od malena shvatio što znači biti bez krova nad glavom i s nedostatnim prihodima. Međutim, stipendija je omogućila ovom mladiću da se školuje u isusovačkom kolegiju. Albert je odmah pokazao i veliko zanimanje i skrb za siromahe. Tako je kao gimnazijalac nedjeljom poslije podne obilazio četvrti siromaha i beskućnika. Kad je završio srednju školu, htio je odmah stupiti u Družbu Isusovu, ali je to odgođeno. U godinama koje su slijedile Albert je studirao i radio te time skrbio za majku i mlađega brata. Također je i dalje nedjeljom poslije podne posjećivao siromahe. Albert je studij prava uspješno završio te je i doktorirao. Potom je ušao u novicijat Družbe Isusove, a poglavari su ga poslali na novi studij u Španjolsku, zatim i Belgiju. Tu je zaređen za svećenika. Nakon nekoliko godina vratio se domovinu gdje je predavao vjeronauk i pedagogiju.

Ipak većinu vremena Albert je posvećivao pomaganju siromašnima. Tako je otvorio utočište za beskućnike koje je bilo otvoreno svima i u kojima je pružana pomoć i onima koji su sišli s puta Kristovog. Napisao je knjigu «Je li Čile katolička zemlja?» u kojoj je kritizirao materijalizam i posljedice koje ostavlja na mlade i siromašne. Također je poticao poslovne ljude, zaposlenike i bogate da rade kao suradnici s Isusom u svrhu poboljšanja društva. Uza sve te vrlo zahtjevne poslove o. Hurtado je uspio još napisati i tri značajne knjige – i to o sindikatima, socijalnom humanizmu i kršćanskom društvu.

Međutim u 52. godini života dijagnosticiran mu je rak gušterače. Umro je nekoliko mjeseci kasnije, tj. na današnji dan 1952. U zadnjim danima životima i u strašnim bolovima samo je ponavljao: »Gospodine, ja sam zadovoljan!«

Sveti Ivan Pavao II., o. Hurtada proglasio je blaženim, a svetim ga je proglasio Benedikt XVI. 2005. godine.

 
17.08. PDF Ispis E-mail

Na današnji dan 1887. rođen je Karlo Hasburški, posljednji vladar Austro-Ugarske, a time i hrvatski kralj. Punim imenom Karl Franz Josef Ludwig Hubert Georg Maria, bio je sin nadvojvode Otta, i princeze Marije Josipe od Saske. Karlo je primio katolički odgoj, a od samoga djetinjstva skupina osoba pratila ga je svojim molitvama.

Nakon što je njegov stric nadvojvoda Franjo Ferdinand 1914. godine ubijen u Sarajevu, Karlo je postao prijestolonasljednik, te je 1916. i naslijedio starog cara Franju Josipa. Oženio se princezom Zitom od Bourbon-Parme, s kojom je imao osmero djece - Otta, Adelhaid, Roberta, Felixa, Karl-Ludwiga, Rudolfa, Charlotte i Elizabeth. Karlo I. okrunjen je u Budimu 1916.

Dvadesetdevetogodišnjega nadvojvodu malo je tko zapravo poznavao do trenutka krunidbe jer za sobom nije imao nijedno spomena vrijedno političko postignuće. Mnogi narodi, nezadovoljni stanjem u Monarhiji, vidjeli su u novom vladaru samo produžetak za njih preživjeloga načina upravljanja golemom državom.

Ipak novi habsburški car vjerovao je da će njegova država isplivati iz općega kaosa uz pomoć tajne mirovne diplomacije. Karlo je naime potajno Atanti nudio separatni mir, a imao je i nekoliko projekata o državnom preuređenju na federalnoj osnovi. Dao je također potporu papi Benediktu XV. u njegovim naporima za mir. Što se tiče unutarnje politike, iako u krajnje teškim vremenima, donio je opširno i uzorno društveno zakonodavstvo, nadahnuto kršćanskim socijalnim naukom. Unatoč svim Karlovim potezima Monarhija se počela raspadati. Kada su pojedini narodi stali odlučivati o vlastitoj sudbini, zagovornici stare Monarhije prepustili su je neumoljivoj propasti.

Poslije sloma Monarhije Karlo I. je prognan iz vlastite domovine. 1921. dva je puta pokušao uspostaviti svoju vlast u Mađarskoj. Kako su Velika Britanija i Francuska tada Karla smatrale opasnim za Versajski poredak, odredile su kao mjesto njegovog novog izgnanstva otok Madeiru. Tamo je i umro 1922. iscrpljen ratnim i poratnim zbivanjima. Kao što je podsjetio i na smrtnoj postelji, geslo njegova života bilo je: «Svo moje zalaganje je uvijek, u svim stvarima, što je moguće jasnije spoznati i slijediti Božju volju, i to na najsavršeniji način». Tijelo Karla Austrijskog počiva u marijanskom svetištu Naše gospe od Gore na Madeiri. Ali ovime priča o Karlu nije došla svome kraju.

Naime, 3. listopada 2004. godine, Papa Ivan Pavao II. je Karla proglasio blaženikom, zbog njegovih mirovnih nastojanja tijekom Prvog svjetskog rata. Tom prilikom Ivan Pavao II. rekao, navodimo: "Neka Karlo bude primjer posebno onima koji snose političku odgovornost u suvremenoj Europi”.

 
Više članaka...
<< Početak < « 61 62 63 64 65 66 67 68 69 70 » > Kraj >>

Stranica 64 od 72