Dobrodošli na web stranice župa Baćina i Plina-Stablina. I na ovaj se način želimo približiti svima Vama i pokazati Vam što se sve događa i što sve planiramo učiniti u našim zajednicama. Otvoreni smo za sve Vaše prijedloge i komentare.

Svako dobro!

 

NAJAVE

Tko je online

Trenutno aktivnih Gostiju: 16 

Brojač posjeta

Posjete Sadržajima : 561974


Misao - pripremio fra Paviša Norac Kevo


26.08. PDF Ispis E-mail

Početkom kolovoza 1995. vojno-redarstvenom operacijom Oluja oslobođeni su Knin i središnja hrvatska područja, koja su četiri godine bila pod neprijateljskom okupacijom. Osim vojne i političke, taj je događaj imao i znatnu gospodarsku važnost za budućnost Hrvatske. Prekinutim prometnim vezama zemlja je bila podijeljena na Sjever i Jug, što je zbog zaobilaznih putova nanosilo veliku štetu hrvatskoj ekonomiji. Dvadesetak dana poslije Oluje ponovno je uspostavljena željeznička veza između Zagreba i Splita. Prva kompozicija - Vlak slobode - krenula je na put 26. kolovoza 1995. i izazvala slavljeničko oduševljenje na putu od Zagreba preko Karlovca te Gospića i Knina do Splita. U tom povijesnom vlaku bili su tadašnji predsjednik Franjo Tuđman i mnogi državni dužnosnici te stranački prvaci, kao i prognanici s dotad okupiranih područja te kulturni i javni djelatnici.

Na krajnjem odredištu Vlaka Slobode, u Splitu, priređeno je veliko slavlje. U svome je govoru predsjednik Hrvatske Franjo Tuđman tada rekao, navodimo:

„Vjerom u hrvatski narod ujedinjavanjem domovinske i iseljene Hrvatske, jedinstvom one zavođene Hrvatske koja je još u Drugom svjetskom ratu ratovala jedna protiv druge pod tuđim zastavama ili pak i pod hrvatskim zastavama, ali opet jedna protiv druge. Samo s takvim jedinstvom svih krajeva, svih staleža i domovinske i iseljene Hrvatske mogli smo uspostaviti samostalnu i demokratsku nezavisnu hrvatsku državu, mogli smo stvoriti oružanu silu koja je evo ovih dana oslobodila do kraja sve središnje hrvatske krajeve, koja je oslobodila Knin, taj stari hrvatski kraljevski grad u kojem je stolovao kralj Zvonimir, u kojem je bilo sijelo i hrvatskog biskupa kad se Hrvatska biskupija protezala tada sve do Drave.“

Također je dodao: „Danas imamo slobodnu i moćnu hrvatsku državu koja je kadra da oslobodi i onaj mali, ali važan komad hrvatske domovine – istočnu Slavoniju, sa simbolom hrvatskog otpora Vukovarom i s bogatom Baranjom.“

Tijekom govora predsjednik je Tuđman okupljeno mnoštvo upitao: "Što mi preostaje da vam još obećam?", Cijeli je grad odgovorio; "Vukovar, Vukovar!". Grad heroja zajedno s cijelim Podunavljem u teritorijalni integritet Lijepe Naše vraćen je mirnom reintegracijom u sljedeće dvije godine.

 

 
25.08. PDF Ispis E-mail

Na današnji dan 1991. započela je bitka za Vukovar. Istina - barikade, stradanja, napetosti, minobacački napadi, na vukovarskom su području započeli još puno ranije. Međutim, svim kroničarima rata, svjedocima i novinarima - ostaje u pamćenju jutro 25. kolovoza kada je uslijedio žestoki napad na grad. Jugoslavenska je vojska, tog jutra, skinula sve maske koje je povremeno koristila pred svjetskom javnosti, i tenkovima krenula u opći napad na Vukovar. Započeli su juriši kojima su se vukovarski branitelji odupirali sve do 18. studenoga.

Još uvijek nepotpuni podaci o obrani Vukovara do kraja opsade bilježe tisuću i 700 poginulih na hrvatskoj strani. Od tog broja njih tisuću i 100 bili su civili. Više od 4 tisuće ljudi je ranjeno. Tisuće branitelja i civila je zarobljeno i nestalo, a tisuće prognano. Vukovarski borci su tijekom obrane ustrojeni u 204. brigadu. Ta malobrojna i slabo naoružana postrojba ostvarila je nevjerovatne borbene rezultate. Uništeno je oko 400 srpskih tenkova i oklopnih vozila, oboreno 20 borbenih zrakoplova i helikoptera, broj poginulih agresorskih vojnika procjenjuje se do 8 tisuća.

Iako je u studenom ušla u Vukovar, srbijanska je vojska materijalno, politički i psihološki bila znatno oslabljena, neki kažu i - slomljena. Tromjesečna borba za Vukovar stvorila je vrijeme i prostor za organiziranje Hrvatske Vojske. Nakon pretrpljenih ogromnih gubitaka, Srbija više nije imala snage za nastavak ratovanja, te je bila prisiljena na sklapanje Sarajevskog primirja. Zbog svega toga može se reći kako je obrana Vukovara obranila cijelu Hrvatsku. Junaštvo branitelja i stanovnika Vukovara razlog je što je Bitka za Vukovar postala jedna od najsvjetlijih stranica u hrvatskoj povijesti.

 
24.08. PDF Ispis E-mail

Godine 1920. u istarskom selu Čabrunići, župa Svetvinčent rođen je blaženi Miroslav Bulešić. Bulešić je osnovnu školu polazio u Juršićima, a prve je molitve naučio iz molitvenika «Oče budi volja tvoja», koji je sastavio biskup Juraj Dobrila. Već u desetoj godini Bulešić se odlučuje  za sjemenište, gdje ostaje osam godina. Nakon položene mature njegov ga biskup upućuje na studij u Rim. U Vječnom gradu bogoslov Bulešić je živio od 1939. do 1943. Studirao je filozofiju i teologiju na Papinskom sveučilištu Gregorijani. Za uzdržavanje Bulešića u Rimu zauzeo se i tadašnji zagrebački nadbiskup Alojzije Stepinac. Godine 1943. na poziv biskupa, bogoslov Bulešić vratio se rodnu Istru, te je zaređen za svećenika u župnoj crkvi u Svetvinčentu. U rodnoj je župi slavio i svoju Mladu misu. Kao svoje mladomisničko geslo uzeo je zazive iz molitve Oče naš: «Dođi kraljevstvo tvoje! Budi volja Tvoja!».

Ubrzo potom blaženi Bulešić je imenovan župnikom u Baderni. Tu je ostao dvije ratne godine u kojima se hrabro i nesebično zauzimao za sve ljude, osobito za one koji su u ratnom vihoru bili najugroženiji. Protivnicima i progoniteljima često je govorio: “Moja osveta je – oprost”. No kroz cijelo to vrijeme mržnje, uz istinsko rodoljublje, vlč. Bulešić je sačuvao univerzalnost i principijelnost katoličkog svećenika. Tako je jednom prilikom rekao, navodimo: «Ja sam katolički svećenik i podijelit ću svete sakramente svima koji ih zatraže: i Hrvatu i Nijemcu i Talijanu.» Zbog tog odvažnog stava stizale su mu i mnoge prijetnje.

Kraj rata Bulešić je dočekao upravo u Baderni, ali je već u jesen 1945. imenovan župnikom u Kanfanaru. Ubrzo je predanim radom u župi obnovio crkveno pjevanje, uveo pobožnosti Srcu Isusovu i Srcu Marijinu, te je promicao zajedničko moljenje krunice. Međutim Bulešić je u Kanfanaru ostao kratko vrijeme te je 1946. postavljen za podravnatelja i profesora u Biskupijskom sjemeništu u Pazinu.

U Pazinskom sjemeništu ovaj se 26-ogodišnji svećenik posvećuje radu s prvim generacijama sjemeništaraca. Istodobno se, kao tajnik Svećeničkog zbora sv. Pavla, zauzima za slobodu vjere i nesmetano djelovanje Crkve u novoj, komunističkoj državi. Često je tih dana kako je sam zabilježio u dnevniku, Bulešić sjemeništarcima govorio, navodimo: «Biti svećenik znači – biti mučenik».

U kolovozu 1947. Miroslav Bulešić je pratio mons. dr. Jakoba Ukmara kod dijeljenja sv. Potvrde u Buzetu i okolnim župama. U subotu 23. kolovoza 1947. godine, kad su razulareni komunisti upali u župnu crkvu u Buzetu Bulešić je svojim tijelom branio Svetohranište i u njemu Presveti oltarski sakrament. Slijedećeg dana održana je sveta potvrda u Lanišću. Nakon mise župnik, biskupov izaslanik Ukmar i Bulešić povukli su se u župni stan u koji je provalila organizirana skupina prosvjednika, tražeći krizmatelja. Pred njih je stao mladi svećenik Bulešić. Najprije su ga izudarali, a potom i ubili. Mučenikova krv je poprskala zidove i pod, što su ubojice kasnije nastojale očistiti, ali nisu uspjeli, tako da se ti tragovi i danas vide.

Tadašnje vlasti nisu dopustile da Bulešić bude pokopan u rodnoj župi u Svetvinčentu, nego su odredili da to bude u Lanišću. Tek je 1958. omogućeno da se njegovi tjelesni ostaci prenesu u rodnu župu. Miroslav Bulešić proglašen je blaženim 2013. godine.

 
23.08. PDF Ispis E-mail

Godine 1998. UNESCO je proglasio 23. kolovoz međunarodnim danom sjećanja na trgovinu robljem i njenim ukidanjem. Ovaj datum je izabran jer je na današnji dan  1791. na otoku Santo Domingo, počela pobuna roblja. Atlantska trgovina robljem, danas nazivamo trgovinu Afrikancima koji su dopremani i prodavani u kolonijama Novog svijeta. Pretpostavlja se kako je ova sramotna trgovina trajala od šesnaestog do devetnaestog stoljeća, te da je u Novi svijet dovezeno između 9 i 12 milijuna Afrikanaca. Nažalost također se pretpostavlja da ih je još toliko preminulo na tim istim putovanjima.

Uz borbu protiv robovlasništva vezan je i nastanak jedne od najpoznatijih kršćanskih himni – Amazing grace– kod nas poznatija kao 'Milost'. Nju je napisao i skladao evangelički svećenik John Newton. Evo i cijele priče.

John Newton je već kao mladić stupio u kraljevsku mornaricu, ali nakon nekoliko godina odlučio je otići na robovlasnički brod jer zarada bila veća. Tu je brzo napredovao, sve do mjesta kapetana. Iznenada jedne noći brod je zahvatila velika oluja, a kapetana je uhvatila panika. U tim trenucima John Newton sve svoje snage, brige, želje, osjećaje, usmjeruje prema Bogu, moleći se glasno: "Bože, ako me sačuvaš i udijeliš mi milost, obećavam ti vjernost zauvijek". Priča kaže kako je oluja odmah prestala, a Newton je doživio obraćenje. Kad je brod sretno stigao do obale, Newton je izvršio svoje obećanje. Prestao je s trgovinom robljem i otišao na studij teologije.

Nakon završenog studija teologije Newton se zaredio te je postao poznati propovjednik, pjesnik, glazbenik, ali i veliki borac protiv robovlasništva. Također je za svoje tjedne propovjedi ovaj obraćenik pisao himne. Tako je 1772. nastala 'Amazing Grace'. Tekst pjesme opisuje, kako mnogi vjeruju, upravo Newtonovo odricanje robovlasništva i kajanje zbog svega zla što ga je u to vrijeme napravio, ali i opisuje milost koju mu je Bog podario.

Priča kaže kako 'Amazing Grace' ima posebno značenje i u indijanskom plemenu Cherokee. Naime, 1838. pleme je bilo prisiljeno iseliti u rezervate. Na tom 'Putu Suza' kako su ga nazvali, zbog gladi, bolesti i neljudskih uvjeta život je izgubilo oko 10 tisuća ljudi. Kako za vrijeme puta, zbog velikog broja umrlih i nedostatka vremena, nisu mogli dostojno pokopati svoje mrtve, pleme Cherokee moralo se zadovoljiti pjevanjem svoje verzije 'Amazing Grace' nad pokojnikom. Pjesma je dugo nakon 'Puta Suza' ostala popularna u plemenu i danas se smatra neformalnom himnom Cherokeeja, a otpjevali su je mnogi indijanski umjetnici.

Kada već govorimo o ropstvu valja reći kako je Papa Franjo rekao, navodimo: „Ropstvo 21.stoljeća najgore je ropstvo. Zbog velike pohlepe pojedinaca mnogi u svijetu strašno pate.“

Također Papa Franjo je upozorio na "ropski rad", rad koji porobljava. Tada je rekao, navodimo: „Koliki su samo, u čitavom svijetu, žrtve te vrste ropstva, u kojoj osoba služi radu, dočim zapravo rad treba služiti osobama jer su one urešene dostojanstvom. Tražim od braće i sestara u vjeri i od svih muškaraca i žena dobre volje odlučno opredjeljenje protiv trgovine ljudima, u kojoj istaknuto mjesto zauzima "ropski rad".

 
22.08. PDF Ispis E-mail

Godine 1777. u Irskoj je rođen Laval Nugent od Westmeatha. Obitelj Nugent je stara katolička plemićka irska obitelj koja ima korijene u Francuskoj. Možda je to razlog što je Laval imao dvije velike ljubavi – vojsku i arheologiju.

Naime, mnogi članovi roda Nugent bili su u vojnim službama raznih vladara. Neki od njih su tijekom XVII. stoljeća ušli u službu Habsburgovaca. Tako je počela austrijska grana obitelji Nugent iz koje dolazi i glavni lik naše današnje priče. Laval je već sa šesnaest godina s dopuštenjem engleskoga kralja ušao u habsburšku carsku vojsku. Zbog iskazane hrabrosti i sposobnosti vrlo se brzo penjao u vojnoj hijerarhiji, a 1801. odlikovan je Viteškim križem Marije Terezije. Nama je zanimljivija činjenica kako je upravo ovaj Irac oslobodio Rijeku od Francuza i to tek s 1000 vojnika. Istarski svećenik Božo Milanović je o tome napisao slijedeće, navodimo: „Budući je general grof Nugent zauzeo Rijeku, došao je u Kastav, gdje je narod odmah pristao uz njega. Na Kastavštini su se odazvali njegovom pozivu i stupili pod njegovu zastavu toliki dobrovoljci, da su sastavili svoju posebnu diviziju.“

Tu nije prestao Nugentov interes za Hrvatsku. Naime, Laval ubrzo sklapa brak s vojvotkinjom Giovannom Sfozom koja je u bila u vrlo dalekoj vezi sa starom hrvatskom plemićkom obitelji - Frankopan.

Godine 1820. Laval Nugent odlučio se skrasiti u Hrvatskoj i kupuje stari grad Bosiljevo, rodno mjesto Frana Krste Frankopana. Obnavlja taj stari grad u romantičnom duhu te Bosiljevo postaje najbogatije opremljen i uređen dvorac čitave Hrvatske. Tu Lavalova kupovina starina nije prestala – jer Nugent uskoro postaje vlasnik dvorca Stara Sušica, zatim Trsata, a htio je kupiti i Vinodol, nekadašnji posjed obitelji Frankopan. U starom gradu Trsatu dao je sagraditi kapelu i grobnicu za članove svoje obitelji, kao i malen muzej. Nugent je bio i član Hrvatskog sabora te pripadnik hrvatskog preporodnog pokreta. Laval Nugent je umro u dvorcu u Bosiljevu na današnji dan 1862. u 84. godini života.

I na kraju kratka priča o jednom lancu.

Među brojnim nekretninama koje je obitelj Nugent kupila širom Hrvatske našla se palača u Zagrebu na uglu Opatičke i Kamenite ulice na Gornjem gradu. Ukoliko danas tamo prođete vidjet ćete da je kut te zgrade ukrašen - lancem.

Mnogi kažu da je taj lanac važan dijelić britanske povijesti. Naime, priča govori kako je to dio čuvenoga broda Viktori admirala Horatija Nelsona koji je bio presudan u bitci kod Trafalgara. Lanac je kažu donio Laval Nugent, a postavio ga je njegov sin 1878. godine.

 
Više članaka...
<< Početak < « 61 62 63 64 65 66 67 68 69 70 » > Kraj >>

Stranica 63 od 72