Dobrodošli na web stranice župa Baćina i Plina-Stablina. I na ovaj se način želimo približiti svima Vama i pokazati Vam što se sve događa i što sve planiramo učiniti u našim zajednicama. Otvoreni smo za sve Vaše prijedloge i komentare.

Svako dobro!

 

NAJAVE

Tko je online

Trenutno aktivnih Gostiju: 96 

Brojač posjeta

Posjete Sadržajima : 561965


Misao - pripremio fra Paviša Norac Kevo


31.08. PDF Ispis E-mail

Evo i priča o Gospi od Suza koja će nas na početku odvesti u Italiju, a u nastavku vratiti u Hrvatsku.

U Siracusi je 29. 30. i 31. kolovoza te 1. rujna 1953. u kući mladog bračnog para reljef Bezgrešnoga Srca Marijina plakao ljudskim suzama. Jedan je filmski amater čak snimio taj događaj, a posebna je komisija sastavljena od liječnika i analitičara uzela uzorak spomenute tekućine. Odgovor znanosti bio je: ljudske suze. Fizičkih ozdravljenja, koja su potom uslijedila ustanovljena liječnička komisija proglasila je izvanrednima, a bilo ih je oko 300.

Sicilijanski episkopat, izrekao je iste godine svoj sud o tom događaju koji je glasio, navodimo: „ne može se sumnjati o stvarnosti suza". Sveti Ivan Pavao II. prigodom posvete svetištu Gospe od Suza u Siracusi 1994. rekao je, navodimo: „to su suze boli radi onih koji odbijaju ljubav Božju. To su suze molitve, molitve majke koja daje snagu svakoj drugoj molitvi, to su suze nade koje otapaju tvrdoću srdaca!“.

Već godinu nakon čudesnog događaja u Siracusi Stjepan Muller razgovarao je u mjestu blizu Pleternice sa svećenicima o čudesnim događajima koji su se u Crkvi događali. Posebno je spomenuo događaj suzenja lika Gospe u Siracusi. To je zainteresiralo tadašnjeg pleterničkog župnika - vlč. Ljudevita Petraka. On je tada zamolio sliku Gospe od Suza i s njom u ruci zatražio je prosvjetljenje od Gospodina.

Bilo je to teško vrijeme za pleterničku župu i njega osobno. Naime, 1944. godine partizani su do temelja srušili župnu crkvu svetog Nikole, a godinu kasnije ubijen je tadašnji pleternički župnik vlč. Franjo Radović. Nakon rušenja crkve komunističke su vlasti spriječavale njenu ponovnu izgradnju. Unatoč tome, župljani su se nedjeljom i blagdanom okupljali i slavili svetu misu na otvorenom.

Razmišljajući o svemu tome vlč. Petrak odlučio je uvesti pobožnosti Gospi od Suza kroz devet dana. Ono što je tada naumio, ostvario je naredne godine, te je 1955. započela devetnica na temeljima razorene župne crkve, a posljednje večeri tj. 31. kolovoza, poveo je procesiju s upaljenim svijećama oko istih temelja crkve.

Godinu za godinom, sve veći broj vjernika iz svih dijelova Hrvatske počeo je dolaziti u Pleternicu, usprkos sustavnom sprječavanju ondašnjih vlasti. Utemeljenjem Požeške biskupije 1997. godine i zauzimanjem biskupa dr. Antuna Škvorčevića hodočašće Gospi od Suza u Pleternici dobilo je novo značenje. Nadbiskup Siracuse je također 2005. donio dio originalnih moći Siracuske Gospe koje su ostale u trajnom vlasništvu Pleterničkog svetišta.

 
30.08. PDF Ispis E-mail

Bedem ljubavi hrvatski je pokret, koji su 1991. godine osnovale majke želeći spasiti svoje sinove iz JNA. Bile su toliko hrabre da su se uputile i u Beograd kako bi spasile svoju djecu. Na tome putu doživjele su vrijeđanja, a na njihove su autobuse bacali kamenje. U Beogradu su ih pokušali razdvojiti i prestrašiti, ali one su htjele samo da njihova djeca dođu kućama, jer JNA je već pokazala svoje pravo lice diljem Hrvatske.

Nažalost, druga strana nije htjela pregovarati te su se Majke iz Bedema ljubavi 30. kolovoza 1991. vratile u Zagreb. Istoga je dana organiziran skup ispred tadašnje komande V. vojne oblasti JNA. Upravo pred hrvatskim majkama toga je dana Vlado Gotovac izrekao možda svoj najpoznatiji govor nazvan „Generali Hrvatska se ne boji!“.

Pa poslušajte ga:

https://www.youtube.com/watch?v=1i1o-d-4NSQ

 
29.08. PDF Ispis E-mail

U hrvatskoj književnosti Janus Pannonius kojeg nazivaju i Ivan Česmički ima značajno mjesto među latinistima. Ali on je bio i biskup i slavonski ban.

Niti danas ne znamo sve pojedinosti iz života Janusa Pannoniusa. Jedni pretpostavljaju da podrijetlo vuče od plemićke obitelji iz Česmice blizu Čazme, a drugi pak kažu da se rodio na današnji dan 1434., blizu utoka Drave u Dunav. Pannonius je svakako bio Hrvat, kao i njegov ujak Ivan Vitez od Sredne, koji je kao biskup varaždinski. Upravo je on pomogao da trinaestogodišnji Pannonius krene na studije u Italiju. Ondje je boravio 11 godina, što uključuje I studij prava u Padovi. U Italiji je vrlo brzo pokazao svoju marljivost i pjesnički talent te je stekao brojna poznanstva s ljudima koje spominje u svojim pjesmama i epigramima. Poslije 11 godina Pannonius dolazi u Ugarsku, dobiva visoke crkvene položaje, a u 26. godini života postaje biskup u Pečuhu. Tada ga na svoj dvor poziva kralj Matija Korvin. Unatoč svemu tomu bio je nezadovoljan, uvjeren kako sve ono što je u bogatoj talijanskoj kulturnoj sredini naučio sada "zbog duga prekida" iz dana u dan sahne". To je uvjerenje trajalo i premda je 1465. bio na čelu Korvinova izaslanstva u Rim da izmoli pomoć protiv Turaka. Nakon povratka iz Rima dočekale su ga nedaće, padao je sve dublju u kraljevu nemilost, dok napokon nije umro na Medvedgradu 1472. Pokopan je u pavlinskoj crkvi u Remetama, odakle je kasnije prenijet u Pečuh i pokopan u tamošnjoj katedrali.

Danas do ulaza u remetsku crkvu stoji velika ploča. Ona je 1997. postavljena povodom 525. godišnjice smrti Ivana Česmičkog. Ploču su postavili njegovi hrvatski i mađarski štovatelji. A sada nekoliko riječi o Remetama.

Povijest Remeta je započela dolaskom pavlina u Krivi dol koji je po njihovu dolasku dobio ime Remete od lat. eremus – što znači pustinja. U remetskoj dolini je već postojala kapelica Majke Božje. Na tom mjestu nastao je samostan i prva zajednica pavlina. Prvi zapisani trag o postojanju Remetskog samostana potječe iz 1288.

Tri su puta Osmanlije pustošili remetsko svetište. Prvi put ga je obnovio Matijaš Korvin. On je oko samostana uredio i zidine te je podigao kulu. Unatoč tome Turci 1557. provaljuju i spaljuju samostan. No, pavlini ga ponovno obnavljaju. Nažalost, Turci su ponovno provalili te uništili i samostan i crkvu, a mučili su i ubili 12 pavlina.

Nakon tih razaranja, ponovno započinje izgradnja remetskog samostana i to zalaganjem zagrebačkog biskupa Martina Borkovića. Samostan je temeljito obnovljen i obzidan novim zidom, a obnovljena je i crkva. S vremenom poglavar remetskog samostana postaje i redoviti zastupnik Hrvatskog sabora, a svetište dobiva naslov "Advocata Croatiae – Fidelissima Mater" – "Zagovornica Hrvatske - Najvjernija Majka". Remetsko svetište doživljava jedan od najtežih udaraca kada je car Josip II. 1786. ukinuo pavlinski red. Samostan se tada zatvara.

Biskup Maksimilijan Vrhovac je početkom 19. stoljeća utemeljio župu Remete. Nažalost krajem istog stoljeća Zagreb pogađa težak potres u kojem je oštećena i remetska crkva. Na poziv kardinala bl. Alojzija Stepinca u Remete 1959. dolaze karmelićani i tako ostaje do danas.

U ovom svetištu na poseban način štuje se čudotvorni Gospin kip. Remetski Gospin kip predstavlja vitku i mladenačku Majku u stojećem stavu s Djetetom u naručju, koje desnicom grli Majku oko vrata.

Remetsko je svetište stjecište brojnih vjernika. Hodočastili su u nj banovi, župani, biskupi, svećenici, redovnici. Za vrijeme upravljanja zagrebačkom biskupijom biskup Borković je svake subote hodočastio u Remete. Isto je činio i biskup Emerik Esterhazy. U remetsko svetište često su hodočastili i nadbiskup Bauer,  blaženi Stepinac i kardinal Kuharić.

U crkvi je pokopan i Ivan Karlović, hrvatski ban. Na njegovom grobu stoji rečenica: ‘Znam, da moj Izbavitelj živi’.

 
28.08. PDF Ispis E-mail

Na današnji dan 1898. arheolog don Frane Bulić pronašao je u Solinu temelje negdašnje starohrvatske bazilike, a u njezinu predvorju sarkofag i nadgrobni natpis kraljice Jelene, razbijen u devedeset komada.

Očevidac toga događaja don Lovre Katić sve je to ovako opisao, navodimo: "Na žarkom kolovoškom suncu kopali su radnici, a djeca čuvši od don Frane da je tu pokopana neka kraljica, željno su očekivala nekakva čudesa i upravo smetala radnicima zalazeći u rov. Među djecom bio sam i ja. Dana 28. kolovoza oko 11 sati nađena su prva slova slavnog natpisa hrvatske kraljice Jelene. Vrlo dobro se sjećam kako je don Frane držao ulomak kamena na kojem su se sačuvala tri slova HEL i razdragan nam tumačio da je to ime hrvatske kraljice.

Zvona su tada veselo zabrujala slaveći po našem dalmatinskom običaju i najavljujući da se nešto osobito dogodilo. Nigda nisu tako zaslavila osim kad su pozdravila Jelenu, dok je dolazila na posvećenje svojih zadužbina."

Od devedeset pronađenih komadića natpisa don Frane Bulić je rekonstruirao tekst, a jedan dio ovako glasi:

U ovom grobu počiva slavna Jelena. Ona je bila žena kralja Mihajla, a majka kralja Stjepana. Gle, ovo je ona, koja je za života bila majka kraljevstva, a zatim postala majkom sirota i zaštitnicom udovica. Ovamo pogledavši, čovječe reci: Bože smiluj joj se duši!

Ovaj natpis od velikog je značaja za hrvatsku povijest. Epitaf kraljice Jelene potvrdio je točnost drugog povijesnog pisanog izvora, Tome arhiđakona iz 13. stoljeća. Osim toga, otkrivena su tri kraljevska imena Jelena, Mihajlo Krešimir i Stjepan Držislav čime su riješena neka nepotpuna mjesta u rodoslovlju hrvatske dinastije Trpimirovića.

 
27.08. PDF Ispis E-mail

Svi ste sigurno čuli za sv. Augustina, naučitelja Crkve, ali jeste li čuli za njegovu majku Moniku. Upravo se sv. Monike danas Crkva prisjeća.

Sveta Monika rođena je u Tagasti, u odličnoj kršćanskoj obitelji, udala se pak za maloposjednika Patricija, osjećajnog, ali i temperamentnog Afrikanca koji je nije poštedio bračne nevjere. Kao kršćanka nastojala ga je pridobiti za svoju vjeru.

U životu ove svetice, prema njezinu vlastitom svjedočenju, spominje se i zgoda iz djetinjstva i mladenaštva. Naime, Monika je znala, kad bi je roditelji slali u podrum po vino, i sama ispijati više čaša. Postala je to opasna navika, a kad ju je jedna kućna sluškinja u prepirci nazvala pijanicom, ta ju je riječ toliko pogodila da nikad više nije posegnula za vinom.

U svojoj 22. godini Monika je rodila Augustina, sina prvijenca. On joj je kasnije donio i mnogo suza zbog krivo odabranog puta. Sveta je majka punih 16 godina ustrajala u molitvama i trpljenjima za svoga sina. Naime, Moniki je u 40. godini umro muž, a nakon toga započeo je mukotrpni put molitve za Augustinovo obraćenje.

Augustin je naposljetku 387. godine primio sakrament krštenja. Majčine su se želje ispunile i ona kao da više nije imala za što živjeti. Nakon toga krenula je put Afrike, ali se na brodu razboljela. Umrla je u Ostiji, na ušću Tibera, čekajući lađu za daljnji put. Kršćanski je puk slavi kao zaštitnicu majki.

Evo što je Benedikt XVI. tijekom svog pontifikata rekao o uzoru i zaštitnici kršćanskih majki.

Biti ustrajni u dobru unatoč teškoćama i nerazumijevanju – pouka je koju je Benedikt XVI. preuzeo od svete Monike, koja je svojemu mužu poganinu pomogla otkriti ljepotu vjere, a za obraćenje je svojega sina Augustina prolila mnogo suza i molila desetljećima. I utjeha je stigla jer je majka doživjela da se sin vrati vjeri i primi Krštenje. Bog je uslišao molitve te svete majke, kojoj je biskup rekao: Nije moguće da sin tolikih suza bude izgubljen – rekao je 2009. Benedikt XVI.

Pred sinovljevim pobunama Monika je znala pobijediti buku zla tišinom dobra, što je primjer i za brojne današnje majke. Koliko i danas ima teškoća u obiteljskim odnosima, i kolike su majke žalosne! – istaknuo je 2006. godine Benedikt XVI. Također je dodao: "Monika, mudra žena čvrste vjere, poziva Majke da se ne obeshrabruju, nego da ustraju u poslanju, održavajući čvrstim pouzdanje u Boga, i ustrajno pribjegavajući molitvi".

U katehezi 2010. godine, Benedikt XVI. se prisjetio glasovitoga razgovora svete Monike sa svetim Augustinom u Ostiji. Tada je istaknuo: "Ponekad se na neki način bojimo tišine, sabranosti, razmišljanja o vlastitom ponašanju, o dubokom smislu vlastita života; često radije živimo samo prolazni trenutak, zavaravajući se da on donosi trajnu sreću; radije se živi površno, bez razmišljanja, jer se čini da je tako lakše; strahuje se od traženja Istine, ili od toga da nas Istina pronađe, uhvati i promijeni naš život, kao što se dogodilo sa svetim Augustinom."

I podsjećamo kako se relikvije svete Monike čuvaju u Rimu, u Bazilici svetoga Augustina. Tamo su prenesene iz Ostije, u XV. stoljeću. U Bazilici Svetoga Augustina nalazi se i kapela posvećena svetoj Moniki.

 

 
Više članaka...
<< Početak < « 61 62 63 64 65 66 67 68 69 70 » > Kraj >>

Stranica 62 od 72