Dobrodošli na web stranice župa Baćina i Plina-Stablina. I na ovaj se način želimo približiti svima Vama i pokazati Vam što se sve događa i što sve planiramo učiniti u našim zajednicama. Otvoreni smo za sve Vaše prijedloge i komentare.

Svako dobro!

 

NAJAVE

Tko je online

Trenutno aktivnih Gostiju: 25 

Brojač posjeta

Posjete Sadržajima : 561924


Misao - pripremio fra Paviša Norac Kevo


05.09. PDF Ispis E-mail

1910. u Skopju je rođena Agnes Gonxha Bojaxhio. Većina ljudi danas ju zna kao svetu Majku Terezu.

Gonxha što u prijevodu znači - jezgro cvijeta rasla je u dobrostojećoj albanskoj katoličkoj obitelji. Kada joj je bilo osam godina, otac joj je iznenada umro, nakon čega se ona više posvetila vjeri. Pod utjecajem oca Franje Jambrekovića, isusovca koji je u to vrijeme služio u Skopju, Gonxha se oduševljava za redovničko i misionarsko zvanje. Tako sa 18 godina ostavlja Skoplje i preko Zagreba kreće u Irsku u misionarsku redovničku zajednicu sestara iz Loreta. Već sljedeće godine, stupila je na indijsko, bengalsko tlo u Kalkutu. Od 1929. do 1948. radi na sestrinskoj školi u Kalkuti kao učiteljica.

1946. tijekom jedne od mnogobrojnih vožnji kroz Kalkutu, "čula je poziv da slijedi Njega u potleušicama, da mu ondje služi u najsiromašnijima među siromasima. Znala je da je to Njegova volja i da ga mora slijediti." U 38. godini, dopuštenjem poglavara, ostavlja službu "lorentinki". Oblači indijski sari i počinje živjeti za najsiromašnije. Od tada je zovu "Majka". Prva joj se pridružila bogata bengalska djevojka Shubashini Das, koja uzima redovničko ime Agneza. Danas Družba misionarki ljubavi broji oko 4.000 redovnica u 600 misijskih kuća na svih pet kontinenata. U Zagrebu su sestre Majke Terezije od 1979. do 2000. godine djelovale u ulici Jurja Branjuga, a u godini Velikoga jubileja 2000. preselile su u Jukićevu, gdje im je Zagrebačka nadbiskupija uredila prikladnije prostorije.

Majku Terezu su još za života zvali svetica dobra – taj je opis dobila nakon objave njezinog portreta u Magazinu LIFE. Za svoj je nesebični rad dobila i mnogobrojne nagrade. Najznačajnija od njih je svakako Nobelova nagrada za mir 1979. godine. 1990. Majka Tereza proglašena je i počasnim građaninom grada Zagreba.

Majka Tereza preminula je 5. rujna 1997. u matičnoj kući u Kalkuti. Na njezin sprovod došle su stotine tisuća ljudi; među njima i kraljevi i kraljice, predsjednici i premijeri zemalja cijeloga svijeta.

Proces za njezinu beatifikaciju počeo je već 1999. Sveti Ivan Pavao II., dopustio je pokretanje postupka bez kanonski propisanog čekanja od pet godina nakon smrti. Odobrio je i priznanje čuda koje je pripisano Majci Terezi. Majka Tereza je beatificirana 19. listopada 2003. Neki svjedoci kažu kako je sveti Ivan Pavao II. tada rekao kako sada i on može otići. Jučer je Majka Tereza proglašena svetom.

Majka Tereza često je nailazila tijekom života na velike teškoće. O teškoćama je pak rekla slijedeće:

„Nikada teškoće ne nazivam „problemima“. Uvijek kažem: „Božji dar“ jer je uvijek mnogo lakše prihvatiti dar nego problem.“

Sveta Majka Tereza mnogo je govorila i o našoj ljubavi prema Isusu. Jednom je prilikom svojim sestrama poručila, navodimo:

„Zapamtite, ono što radimo jedni za druge gasi Isusovu žeđ. Gdje je Isus? Znamo da je tamo u svetohraništu, ali ne možemo Ga tamo zagrliti, ne možemo Ga tamo poljubiti. Kako ćemo pokazati svoju ljubav za Isusa? Onim što radimo za naše sestre i siromahe! To je jasno. Ne trebamo mnogo knjiga. Gledajte Križ, gledajte Svetohranište.“

Za Majku Terezu svaki je čovjek bio važan, osobito su joj važni bili oni koji su najviše trpjeli, bolesni i napušteni. O brizi za svakog čovjeka rekla je:

„Ne slažem se s obavljanjem posla na veliko. Ono što je za nas važno jest pojedinac. Da bismo zavoljeli osobu, moramo doći u blizak odnos s Njim. Ako budemo čekali dok ne dobijemo brojke , onda ćemo biti izgubljeni u brojevima i nikada nećemo biti u stanju pokazati ljubav i poštovanje prema osobi. Ja vjerujem u osobni pristup, nastavila je Majka Tereza, te je dodala – Svaka je osoba Krist za mene, a budući da postoji samo jedan Isus, za mene u tom trenutku postoji samo jedna osoba na svijetu.“

Sveta Majka Tereza jednom je prilikom rekla:

"Ako ikada postanem sveta – zacijelo ću biti svetica 'tame'. Trajno ću biti odsutna s neba – da bih palila svjetlo onima koji su na zemlji u tami."

I na kraju ove priče o svetoj Majci Terezi evo još jednog njenog zapisa.

Gdje je Bog? Kako ga možemo voljeti? Nije dovoljno reći: "Moj Bože ja te volim." Mi Boga volimo na ovome svijetu ako se nečega odreknemo, ako nešto dajemo. Naravno, da ja šećer mogu pojesti sama, ali ga mogu i dati nekom drugom. Mogu ga dati odraslima, mogu ga dati djeci. Ako cijeli svoj život u toku cijelog dana samo dajemo, onda ćemo biti iznenađeni onoga lijepog dana kada ljudi budu sve međusobno dijelili i radovali se tome."

 
04.09. PDF Ispis E-mail

Godine 1886. u Luksemburgu je rođen Francuz koji je govorio francuski s njemačkim naglaskom, a danas mnogi nazivaju ocem Ujedinjene Europe, njegovo ime je Robert Schuman.

Njegovi roditelji su se ubrzo potom preselili u tada njemačku pokrajinu Lorraine. Nakon rane smrti roditelja Robert je želio postati svećenik. Međutim, prijatelji su ga uvjerili kako su svijetu potrebni i vrsni laici. Uskoro je Schuman diplomirao pravo na Berlinskom sveučilištu, te započeo pravničku karijeru. Nakon I. svjetskog rata pokrajina Lorraine pripojena je Francuskoj, a Schuman se uključio u politiku. Strpljivo je istraživao i na kraju razotkrio poslijeratnu korupciju u industriji čelika u toj pokrajini. Nakon njemačkog zauzimanja Francuske, Schuman se sukobio s francuskom višijevskom vladom generala Pétaina, koji je surađivao s nacistima. Ujesen 1940. Schuman je kao prvi francuski političar zatvoren. Nakon bijega iz njemačkog zatvora 1942. sklonio se kod benediktinaca, s kojima ga je još od vremena studiranja vezalo prijateljstvo.

Nakon rata Schuman je osnovao Kršćansko-demokratsku stranku. Već 1947. postaje francuski premijer, ali na toj dužnosti ostaje samo do 1948. kada prelazi na dužnost ministra vanjskih poslova. Godinu dana kasnije Schuman je Njemačkoj predložio da Francuska i Njemačka zajedno upravljaju industrijom ugljena i čelika. Nijemci su taj prijedlog prihvatili, a na temelju dogovora, kasnije nazvanog Schumanova deklaracija, nastala je Europska zajednica za ugljen i čelik. Robert Schuman je bio i prvi predsjednik Europskog parlamenta. Kako je mnogo pridonio izgradnji ujedinjene Europe, s pravom ga se naziva jednim od "očeva Europske unije".

Schuman je – neuobičajeno za političara – živio asketskim životom, sve do smrti na današnji dan 1963. Sveti papa Ivan Pavao II. 1988. pred Europskim parlamentom u Strasbourgu, Schumana je nazvao navodimo: 'Vječnim uzorom za sve odgovorne u izgradnji Europe'. Od 1990. u tijeku je proces proglašenja blaženim ovoga uvjerenog kršćanina, koji je i kao predsjednik vlade svaki dan išao na svetu misu.

A evo što je sam Schuman rekao o kršćanstvu I demokraciji. Navodimo:

Europa – to je ostvarenje opće demokracije u kršćanskom smislu. Ovdje djeluje doktrina kršćanstva. Demokracija svoje postojanje duguje kršćanstvu. Rođena je onoga dana kada je čovjek pozvan da u vremenu svojega života ostvari dostojanstvo svoga bića, u individualnoj slobodi, u poštivanju prava svakoga i ostvarenjem bratske ljubavi prema svima. Nikada prije Isusa Krista nisu bile formulirane takve ideje. Demokracija je tako vezana uz kršćanstvo, doktrinarno i kronološki.“

 
03.09. PDF Ispis E-mail

Hrvatski književnik i Zagrepčanin Zvonimir Milčec rođen je na današnji dan 1938. Osnovnu i srednju školu završio je u rodnom gradu, a  u Beogradu je završio novinarsku školu. Cijeli radni vijek bio je novinar. Radio je kao reporter, kolumnist, urednik izdanja i pomoćnik glavnog urednika u Večernjem listu, te glavni urednik dvotjednika Zagrebački trg. Desetak godina bio je stalni kolumnist Jutarnjeg lista, pa ponovo kolumnist Večernjeg lista.

Mnogim generacijama najpoznatiji je kao pisac omiljene lektire - romana Zvižduk s Bukovca. Ta i mnoge druge Milčecove knjige prevedene su i na strane jezike. Sudjelovao je Milčec i u inicijativi podizanja spomenika Mariji Jurić Zagorki u Tkalčićevoj ulici. Bio je i aktivan sudionik povratka Fernkornovog spomenika banu Jelačiću, a zahvaljujući njegovoj inicijativi Zagreb se odužio Augustu Šenoi, postavljanjem brončanog spomenika u pjesnikovoj rodnoj Vlaškoj ulici. Najomiljenija Milčecova tema bila je upravo - Zagreb. Tako je jednom prilikom napisao:

„Tolike godine i desetljeća pisati o Zagrebu, ispada da si bolestan ili lud! Ili samo Zagrepčanin. Kad bolje razmislim, ja sam vam od svega toga pomalo. Jednog sam se ipak čuvao. Da baš ne napišem ili negdje na susretu sa svojim čitateljima izrijekom ne izvalim kako volim Zagreb. To bi bila neka vrsta eufemizma. Kao da napišem/kažem da sam živ. Da dišem. Ili da volim mamu i tatu, djecu ili unuke… „

Ukoliko pak želite vidjeti kako je izgledala Milčecova radna soba  - kada dođete u Zagreb, pravac u Jurišićeva ulicu, popijte kavu u K&K i popnite se na galeriju – sve ćete vidjeti…

 
02.09. PDF Ispis E-mail

"Ne sjaje sve stvari od zlata napravljene,

Niti je svaki lutalica izgubio stazu;

Staro, ako je jako, ne vene,

A korijen dubok može odoljeti mrazu.

A kad iz pepela se vatra digne jača,

I kad iz sjene nova svjetlost sune,

Skovat će se s nova vrh slomljenog mača,

I ponovo kraljem bit će onaj bez krune."

 

Mnogi su prepoznali stihove iz jedne od najpopularnijih knjiga svih vremena – Gospodar prstenova. Autor ove znane triologije John Ronald Reuel Tolkien preminuo je na današnji dan 1973.

Tolkien je rođen u Južnoj Africi. Već kao trogodišnjak ostaje bez oca te se s majkom i bratom vraća u Englesku. Početkom 20. stoljeća njegova majka i sam Tolkien postaju rimokatolici. Četiri godine kasnije majka umire. Jednom prilikom slavni je pisac o svojoj majci zapisao slijedeće, navodimo: “Moja je majka uistinu mučenik. Meni i bratu Bog je dao veliki dar – majku koju su uništili rad i problemi, ali i majku koja je u nama svojom žrtvom uspjela sačuvati vjeru“. Ta je ista majka brigu o sinovima povjerila svećeniku - ocu Francisu Morganu. Već je u to doba John pokazivao izuzetan talent za književnost i jezike. Vrlo brzo je naučio latinski i grčki, te finski. Za zabavu, izmislio je i svoj jezik.

Nakon I. svjetskog rata, Tolkien postaje profesor na sveučilištu Oxford na kojem je i sam bio student. Tu je postao i jedan od osnivača grupe poznate pod nazivom "The Inklings". Najbliži mu je bio pisac C. S. Lewis '- tvorac Kronika iz Narnije. Često su jedan drugome čitali nedovršene radove i hrabrili se za daljnje stvaranje. Ipak obojici su najvažnije bili njihovi razgovori o vjeri. Tako je Lewis nakon godina ateizma uz prijatelja Ronalda pronašao Krista.

Tolkienu se pak sve u životu promijenilo u trenutku kada je jedna izdavačka kuća pokazala interes za njegovu priču o Hobitu. Iako zamišljen kao roman za djecu, Hobit je stekao popularnost i među odraslima. Priča se u početku zvala "Tamo i nazad".

Vrlo brzo izdavač je upitao Tolkiena ima li materijala za nove knjige. Tada je Tolkien već počeo pisati ‘Silmarilion’. Pokazao je nekoliko dijelova izdavaču, međutim on je tražio nastavak Hobbita. Tolkien je, iako shrvan neuspjehom Silmarilliona, prihvatio izazov Novog Hobbita. Stoga se bacio na pisanje knjige. Pisao ju je 16 godina. Knjiga se zvala ‘Gospodar prstenova’. Hobit i Gospodar prstenova najprodavaniji su romani dvadesetog stoljeća. Prodano je 100 milijuna primjeraka. Ipak uspjeh knjiga nije bio izvor najveće Tolkienove sreće. Njemu je najvažnija bila - obitelj.

Svoju suprugu Tolkien je upoznao kada mu je bilo 16 godina. Tri godine starija Edith Mary Bratt bila je bez roditelja, baš poput njega. Odmah su se zaljubili, ali otac Morgan želio je da Tolkien završi studij prije braka, te je rekao budućem piscu da se Edith može javiti kada napuni dvadeset i jednu godinu.

Na svoj 21. rođendan, Tolkien je napisao Edith pismo u kojem ju je zaprosio. Edith je tada bila zaručena za drugog. Tolkien je saznavši za to sjeo na vlak, susreo se s Edith koja je isti dan prekinula zaruke i prihvatila Tolkiene-a za budućeg supruga. Prije vjenčanja Edith je prešla na katoličanstvo. Vjenčali su se 1916. Jedan od Tolkienovih biografa napisao je kako nitko nije sumnjao u njihovu veliku međusobnu ljubav, koja je trajala više od pola stoljeća. Zajedno su imali četvero djece.

Edith je bila i Tolkieneova inspiracija za lik Lúthien, junakinje njegova Silmarilliona.  Lúthien je bila najljepša vilenjakinja, a smrtnik Beren njena vječna ljubav.

Na zajedničkoj nadgrobnoj ploči Tolkien je uz Edithino ime dao ugravirati ime Lúthien,  a uz svoje Beren.

 
01.09. PDF Ispis E-mail

„Golemo Sinjsko polje na žarkom ljetnom suncu činilo se još veće jer modrušasta maglica sakrivaše očima udaljene bregove. Sve je mirovalo u podnevnom žaru, a daleke, daleke kamene planine jače se modrile vireći nepomično iza te niske i tanke maglice. Činilo se da je cijela Krajina u raskošnu ljetnom snu ili kao da počiva nakon ljute borbe i izvršena junaštva. Krajem toga polja vuče se tihano nevelika rijeka s koje silno sunce dizaše onu plavu maglu, da se kroza nju poigra svojim zrakama. To je Cetina, što daje ime svoj prostranoj Krajini nadaleko i široko oko sebe.

Uz polje je selo do selašca, brijeg do brežuljka i kula do kule.“

Sve je ovo napisalo dijete Dalmatinske zagore, Dinko Šimunović koji je rođen na današnji dan 1873. u Kninu. Djetinjstvo je proveo u Koljanima, selu nedaleko od Vrlike u kojem je njegov otac bio učitelj. Nakon očeva premještaja, mjesto Kijevo podno planine Dinare postaje mu drugi dom. I Dinko poput oca, postaje učitelj, a prva mjesta u kojima je mladima pronosio svoje znanje bila su Hrvace i Dicmo.

U to vrijeme objavljuje nekoliko pedagoških članaka koji su bili uvod prvom objavljivanju ulomka pripovijesti Mrkodol 1905. godine. Istoimena zbirka pripovijedaka potvrđuje ga kao književnika. Pomoću tog uspjeha dobiva premještaj u Split u kojem u Obrtničkoj školi radi kao učitelj. To je ujedno Šimunovićevo najplodnije razdoblje stvaranja. Odatle odlazi u mirovinu i seli se u Zagreb gdje i umire 1933.

Međutim, upravo su sela Dalmatinske Zagore u kojima je poučavao bili Šimunovićeva najveća inspiracija. U njima je nalazio nadahnuće za impresionističke opise njenih krajolika. Također je detaljno opisivao običajne i folklorne osobitosti toga kraja. U tome svakako prednjači ljubavna pripovijest - Alkar. U njoj se opisi krajolika doline rijeke Cetine i okolnih planina izmjenjuju sa detaljnim opisima alkarskih običaja, nošnji i odigravanja same Alke.

A evo i jednog djela iz pripovijetke Alkar:

„A ta zadnja velika borba bila je tako snažna i čudnovata da se o njoj i sad pripovijeda legenda: njihova je Gospa u silni turski tabor poslala srdobolju i zaprijetila Turcima mačem s varoškog kaštela, pa je bila uništena velika turska vojska. Bit će da se ta legenda pripovijedala često, jer ne bijaše u Cetini odraslijega čeljadeta koje ne bi za nju znalo.No više nego išta ponavljala bi se svake godine junačka igra alka, spomen na to doba slave cetinske.

Bio je dan u kolovozu mjesecu kada bi Cetinjani, obučeni u sjajno odijelo starinskih junaka, na konju u trku, kopljem gađali u gvozdeno kolo. Ali su trkali tu alku samo bogati varošani ili mladići iz najboljih kuća sa sela kojima bi varoški koljenovići htjeli da pozajme alkarsko odijelo i skupu opremu dobru konju.

A dobrih je konja u ravnoj Cetini bilo mnogo. Ta najveći su dio cetinskog polja sočne livade na kojima svakog ljeta pasu velike hrpe brzih konja. I čilih momaka bijaše dosta koji se na njima utrkivali i preskakivali jaruge i grmlje. Samo tim momcima što su protrkivali poljem, trebala su ona sjajna odijela da mogu i u alci pokazati svoje junaštvo.

A kako je to lijepo bilo pred hiljadama što se okupe da vide tu sjajnu trku!“

 
Više članaka...
<< Početak < « 61 62 63 64 65 66 67 68 69 70 » > Kraj >>

Stranica 61 od 72