Dobrodošli na web stranice župa Baćina i Plina-Stablina. I na ovaj se način želimo približiti svima Vama i pokazati Vam što se sve događa i što sve planiramo učiniti u našim zajednicama. Otvoreni smo za sve Vaše prijedloge i komentare.

Svako dobro!

 

NAJAVE

Tko je online

Trenutno aktivnih Gostiju: 7 

Brojač posjeta

Posjete Sadržajima : 563578


Misao - pripremio fra Paviša Norac Kevo
11.05. PDF Ispis E-mail

Na današnji dan 2007. u Brazilu na svečanome euharistijskom slavlju u Sao Paolu Benedikt XVI. je proglasio svetim fra Antonia de Sant'Anna Galvao-a, prvoga sveca rođenoga u Brazilu. Tom je prilikom Benedikt XVI. - rekao, navodimo: „Svetost nije samo moguća, nego je i potrebna svakome u vlastitu životu, da bi svijetu otkrio pravo lice Krista, našega prijatelja“.

A evo nešto i o tom franjevcu. Antonio Galvao živio je na prijelazu iz 18. u 19. stoljeće. Bio je čovjek mira i ljubavi, i jako voljen zbog svojega zalaganja u korist siromašnih i marginaliziranih. Veći dio dana provodio je u ispovjedaonici, a u središtu njegova duhovnoga života bila je Euharistija. Preminuo je 1822., a pokopan je u Samostanu svjetla, sestara Bezgrešnoga začeća. Taj samostan, koji je upravo Galvao dao izgraditi, UNESCO je uvrstio u kulturnu baštinu čovječanstva.

Na kanonizaciji ovoga Brazilca na "Campo de Marte" koju je predvodio Benedikt XVI. okupilo se više od milijun hodočasnika iz cijele zemlje, u kojoj je taj dan proglašen neradnim.

 
10.05. PDF Ispis E-mail

Nad Gradon, na groti, sidro i lanterna:

ruka u neveri, Ti si nan spasenje. Vavik za nas moliš milost svoga Sina,

Tvoj Kvarner blišči se u bronci od zvona;

Salve Regina.

 

Ovi stihovi su posvećeni Blaženoj Djevici Mariji Trsatskoj – koju crkva danas slavi. Mi ćemo Vam u slijedećih nekoliko minuta ispričati pobožnu staru predaju o štovanju Gospe na Trsatu.

 

Starim gradom, tj. dvorcem Trsatom, 1291., vladao je knez Nikola I. Frankopan. 10. svibnja te 1291. rano ujutro, na Trsat je došlo nekoliko radnika kako bi posjekli drva. Međutim, na livadi nedaleko od gradske kule, opazili su malu kućicu, koje tamo prije nije bilo. U njoj su našli križ i sliku Blažene Djevice Marije. Budući da nisu znali što napraviti radnici su otišli knezu Nikoli Frankopanu i župniku Aleksandru Jurjeviću kako bi im sve ispričali.

 

Župnik Jurjević već je tri godine bio teško bolestan. Kada su mu radnici ispričali priču o kućici, začudio se, ali ne previše. Pitate se zašto? On im je rekao da zna o čemu je tu riječ. To je kućica Blažene Djevice Marije, a sve do sada nalazila se u Nazaretu. Kućicu su apostoli pretvorili u crkvicu, a sada su je anđeli prenijeli iz Nazareta na Trsat, da ju Turci ne poruše. Kad su radnici upitali župnika kako on to zna, župnik im je sve ispripovjedao. One noći prije nego što je kućica svanula pred Trsatom, ukazala mu se u snu Blažena Djevica Marija koja je rekla da je to njena kućica iz Nazareta. Kao znak da je to Ona i da govori istinu, rekla mu je također da će ozdraviti. Sljedećeg dana, župnik je ustao potpuno zdrav te se uputio u Crkvu gdje je sve ispripovjedio vjernicima.

 

Nakon toga Knez Nikola formirao je izaslanstvo, sa župnikom Jurjevićem na čelu, i poslao ga u Svetu zemlju da ispita stvar. Župnik je uzeo točnu mjeru kućice, a izaslanstvo je u Nazaretu na licu mjesta utvrdilo da se radi o kući Svete Obitelji. Kućice, naravno, tamo više nije bilo.

 

Gospina je kućica ostala na Trsatu samo tri godine i sedam mjeseci, a onda su je anđeli, 10. prosinca 1294., prenijeli u Loreto, u Italiju, gdje se nalazi i danas. Međutim Trsatski su vjernici bili nesretni zbog nestanka kućice. Zato je na mjestu gdje je stajala knez Nikola dao sagraditi kapelicu. Od nje se kasnije razvilo Gospino trsatsko svetište.

 

Međutim mnogi su naši ljudi tako žalili za svetom kućicom da su sve prodali i naselili se u Loretu. Stotinama godina Hrvati iz Primorja uporno su hodočastili preko mora u to talijansko mjesto. Papa Urban V. u 14. stoljeću, kako bi utješio Hrvate, poslao je na molbu kneza Frankopana, veoma lijepu starinsku sliku Majke Božje, koja se sve do danas kao čudotvorna štuje na Trsatu. Trsatsko je svetište s vremenom postalo vrlo glasovito, pa su Gospi Trsatskoj hodočastili Gospini štovatelji ne samo iz Hrvatske nego i iz svih okolnih zemalja.

 

Među trsatskim hodočasnicima bio je i sveti Angelo Giuseppe Roncalli – Ivan XXIII. On se 1912. godine na povratku s Euharistijskog kongresa u Beču zaustavio na Trsatu.

 

8. lipnja 2003. na Trsatu pao je na koljena ispred lika Gospe Trsatske I papa putnik sveti Ivan Pavao II. Tu je učinio i osobitu hodočasničku gestu pa je Svetištu darovao krunicu i taj dar popratio riječima: «Molite za mene dok sam živ, a i kad budem umro»!

 
09.05. PDF Ispis E-mail

Na današnji dan 1892. rođena je Zita od Bourbon-Parme. Bila je sedamnaesto od dvadesetčetvero djece Roberta I., vojvode od Parme. Zita je već kao dijete naučila nekoliko jezika talijanski, francuski, njemački, španjolski, portugalski I engleski. Školovala se u Bavarskoj, u samostanu sestara franjevki. Budući da je odgajana kao predana katolkinja često je pomagala siromašnima. Tri Zitine sestre postale su redovnice, a i ona je o tome razmišljala. Međutim upoznala je hasburškog princa Karla I. te se rodila ljubav. Vjenčali su se 1911. Na dan vjenčanja Karlo je Ziti rekao, navodimo: «Sada, si međusobno moramo pomoći kako bismo otišli u nebo».

 

Zita od Parme tako je 1916. postala posljednjom habsburškom caricom, a time i hrvatskom kraljicom. Tom udajom također započeo je drugi dio Zitina života – koji je bio turbulentan, težak i nepredvidiv. Tijekom nepunih jedanest godina braka Karlo i Zita imali su osmero djece. Prvi od njih bio je 1912. Otto, a do 1922. slijedili su Adelhaid, Robert, Felix, Karl-Ludwig, Rudolf, Charlotte i Elizabeth. Paralelno s tim dogodio se i I. svjetski rat, te raspad Austro-Ugarske. Nakon svega Karlo i Zita bili su prisiljeni otići iz Austrije.

 

Carska se obitelj odlučila da za progonstvo izabere Švicarsku. Odlazak Karla i Zite zbio se 1919, nakon što je u prepunoj dvorskoj kapeli održana zadnja misa za carsku obitelj. Zabilježeno je da je tada ministrirao najstariji sin Otto, a posljednji je puta zapjevana i habsburška himna: Bog čuva, Bog brani našeg cara, našu zemlju. Iste je večeri obitelj ušla u vlak za Švicarsku, a jedinu im je počast iskazivala postrojba britanskih vojnika. Biografi su zabilježili da je Karlo tog najtužnijeg dana u obiteljskoj povijesti bio pomalo odsutan duhom, dok je Zita stalno govorila: »Moja je obitelj morala napustiti Francusku, Italiju i Portugal. Udajom sam postala Austrijanka. Sada sam i iz Austrije prognana. Kojoj zemlji uopće pripadam?« Prelazeći preko austrijsko-švicarske granice zacijelo nije mogla ni pretpostaviti kako će Beč ponovno vidjeti tek nakon 63 godine.

 

Boravak u Švicarskoj pak nije dugo trajao. Ubrzo su se preselili u Portugal, a tu je Zitu čekao još jedan težak udarac. 1922. u 35. godini života preminuo je Karlo. Zita je ostala udovica sa sedmero djece i u osmom mjesecu trudnoće. Karlove posljednje riječi bile su upućene upravo voljenoj supruzi, rekao joj je:‘Tako te volim’. O Zitinom vladanju tih dana svjedoci su govorili, da je bilo vrijedno svake pohvale. Niti na sekundu nije padala u očaj, pozdravila je sve ljude koji su došli na sprovod i svima se zahvalila. Svi su tada bili očarani ponašanjem te žene. U znak žaljenja Zita je do kraja života tj. 65 godina nosila crnu odjeću.

 

Tijekom slijedećih godina obitelj Hasburg selila se po Europi, a onda su tijekom II. svjetskog rata otišli u SAD. Za razliku od svoje djece, koja su se vratila u Europu i živjela po raznim državama, Zita je nakon okončanja rata ostala u Americi. Sinovi su joj kupili kuću u gradiću Tuxedo. Sve je slobodno vrijeme posvećivala karitativnom radu, pomažući mnogobrojnim izbjeglicama iz raznih srednjoeuropskih država. Tih je godina bila samo na jednom kraćem putovanju u Rimu, te u Liechtensteinu na vjenčanju kćerke Elizabeth. Kada je teško oboljela njezina majka, Zita se vratila na Stari kontinent i njegovala je sve do majčine smrti 1959. U međuvremenu je carica i sama pobolijevala, pa su joj djeca omogućila smještaj u Švicarskoj, u dom za starije osobe blizu austrijske granice. Sa toga je mjesta Zita svakodnevno promatrala austrijska brda, ne skrivajući nostalgiju za domovinom. Više je puta tražila od austrijskih vlasti dozvolu da posjeti Beč, ali sve su te molbe bile odbijene u skladu sa zakonom koji je Habsburzima zabranjivao povratak na rodno tlo.

 

A onda je došao 17. kolovoz 1982. jedan od najsretnijih dana u životu kraljice Zite. Ona je toga dana nakon beskrajnih godina lutanja svijetom napokon ušla u Austriju. Zita je za tu priliku imala španjolsku putovnicu na ime »Duchesse de Bar«. Međutim, Zitin identitet nije bilo moguće sakriti, jer su brojni europski listovi pisali o njezinu 90. rođendanu, ali i mnoštvu njezine unučadi i praunučadi, predstavljajući je kao »živi spomenik« iz davno prohujalih vremena. Zita je za nekoliko tjedana opet doputovala u Austriju, a u štajerskom svetištu Mariazellu pratilo ju je mnoštvo novinara i ostalih znatiželjnika. Kasnije je bila redoviti bečki gost, odlazeći većinom u bečku Kapucinsku crkvu, u kojoj su položeni posmrtni ostaci habsburških careva, a gotovo uvijek su se oko nje nalazili brojni poštovatelji. Prestala je putovati tek kad je sasvim onemoćala i oslijepila.

 

Zita je umrla 1989, u svojoj 97. godini. Njezin je pogreb bio dostojan posljednje europske carice, iako ga je organizirala i najvećim dijelom financirala sama obitelj. Po ceremonijalu i povijesnim odorama nalikovao je, štoviše, posljednjem carskom pogrebu u Beču, kad se Dvojna Monarhija opraštala od Franje Josipa I. Na ulicama glavnog austrijskog grada bilo je više od stotinu tisuća ljudi. Vrhunac je ceremonije bio dolazak pogrebne povorke pred Kapucinsku crkvu. Tada je lijes odnesen pred vrata, a na upit tko to dolazi, vođa povorke je uzviknuo: »Zita, carica Austrije, kraljica Mađarske, Hrvatske i Češke, gospodarica Modene, Piacenze, Guastalla, Dubrovnika i Zadra, Tirola, Trenta i Brixena, Istre, Bregenza i Trsta, španjolska infantkinja, portugalska princeza.« Na odgovor da »takvu ne poznaju«, napokon je vođa povorke u skladu s kršćanskom spoznajom o jednakosti pred Bogom odgovorio da stiže »jadna grješnica.« Tek tada je Zita položena u habsburšku kriptu, uz Franju Josipa.

 

Kongregacija za kauze svetaca odobrila je 2008. otvaranje procesa beatifikacije službenice Božje Zite od Bourbon-Parme u biskupiji Le Mans.

 

 
08.05. PDF Ispis E-mail

Na današnji dan 1898. godine rođen je blaženi Alojzije Stepinac. Kršten je već idućeg dana, te je vrlo neubičajno za to vrijeme dobio dva imena - Alojzije Viktor.

Alojzije je prvo želio biti poljodjelac. Privukle su ga njive i livade krašićkih ravnica, vinogradi i voćnjaci njegovih brežuljaka. Tu ljubav naslijedio je od svog oca koji mu je namijenio veliki posjed - Kamenarovo, prekrasni brežuljak ponad rijeke Kupe u blizini starog grada Ozlja, sat hoda od Krašića. No Providnost ga je vodila drugim putem. Osjetio je u sebi ipak neodoljiv zov Božji za svećeništvo.

U životu Alojzija Stepinca veliku uloga imala je njegova majka Barbara. Ona se odmah po njegovu rođenju počela moliti Majci Božjoj moliti da Bog uzme njezina sina za svećenika. U dnevniku krašićkoga župnika Josipa Vranekovićeva ostale su zapisane slijedeće riječi blaženoga Stepinca, navodimo:

„Kada sam se vratio kao svećenik iz Rima, doznao sam što je sve učinila moja mama za mene. Punih 50 godina ona je za mene obdržavala post i nemrs svake srijede, petka i subote. Koliko se toga kuhalo i peklo kod nas, kolike svadbe, svečanosti, težaci, gosti, proštenja! Svaki put ona je sve u kuhinji vodila, ali nikada tijekom 50 godina nije u te dane okusila mesa i postila je. Počela je to dok sam još bio dijete, a s nakanom da budem svećenik. Dok sam bio na fronti, pronio se glas da sam mrtav, ali ona je i dalje postila i molila za mene, na istu nakanu, ne vjerujući da sam mrtav. Došao sam s ratišta kući. Jedno vrijeme upisao sam agronomski fakultet, a onda sam sve do 1934. godine bio kod kuće, radio sve seljačke poslove, ali ona ni tada nije gubila nade, postila je i molila na istu nakanu… I kad sam postao svećenik, ona i dalje posti i moli, sada na nakanu da budem dobar svećenik. I dalje, kad sam postao biskup, ona ne prestaje sa svojim zavjetom sve do svoje smrti. Velika je moć majčine molitve i njezina blagoslova.“

Kroz cijeli život, a osobito u zatvoru i sužanjstvu, kardinal Stepinac pokazao se kao vjeran sluga Božji. Umro je na glasu svetosti i mučeništva 1960., a pokopan je u zagrebačkoj katedrali. Sveti papa Ivan XXIII. je nakon zagrebačkog sprovoda kardinala Stepinca izrazio želju da u Bazilici svetoga Petra bude svečani requiem. O tome je Ivan XXIII. zapisao, navodimo:

„Predsjedat ću zagovornoj molitvi za izabranog i herojskog člana kardinalskoga kolegija i podijeliti odrješenje kod groba. Obnovit ću time poštovanje i ljubav koju sam gajio prema njemu otkako sam ga osobno upoznao kao jednostavnog svećenika, ali već bogatoga krjepostima kada sam kao nuncij u Carigradu putovao vlakom preko Zagreba. Iskazat ću počast djelatnosti i smrti Uzoritoga i odatle izvući spasonosne poticaje.“ Koje to? „Izrazio sam želju da sveti obredi budu u ovoj bazilici kamo je uzoriti trebao doći 1953. da primi kardinalski šešir iz ruku našega Prethodnika, ali je odlučio radije ostati u svojoj Zagrebačkoj nadbiskupiji koji je grimizom htio nagraditi velikoga Pastira duša i branitelja Crkve Božje, prava Crkve. U ovom trenutku taj šešir sjaji na njegovu odru grimiznim odsjevima i dozivlje nam u pamet riječi liturgije – koje papa kaže kad zaodijeva novog kardinala SVE DO PROLIJEVANJA KRVI. Ime kardinala Stepinca upisuje se tako u knjigu crkvenih knezova koji su svojim mučeništvom zapečatili svoju vjernost Petrovoj stolici. A mučeništvom se može smatrati nemalo razdoblje svakodnevnih fizičkih i moralnih trpljenja…“

 

Točno stotinu godina nakon rođenja Alojzija Stepinca najavljena je njegova beatifikacija, a 3. listopada 1998. sveti Ivan Pavao II. u svetištu Majke Božje Bistričke proglasio je Alojzija Viktora Stepinca blaženim.

 

Također moramo reći kako je 1998. povodom spomendana Stepinčeve smrti u Papinskom zavodu sv. Jeronima, tada kardinal Ratzinger održao jednu od najglasovitijih propovijedi o mučeniku Stepincu. U njoj je u liku neimenovanog Hrvata iz Danteove Božanstvene komedije, koji promatra Kristovo lice na Veronikinu rupcu, prepoznao upravo kardinala Stepinca. Nazvao ga je "Božjim odvjetnikom" koji se "uime savjesti suprotstavio vladajućoj gomili".

 
07.05. PDF Ispis E-mail

Danas Split slavi svoga zaštitnika – Svetog Duju. To je neposredan povod da kažemo nešto više o tom gradu.

 

Bila je 295. godina kada je rimski imperator Gaius Valerius Aurelius Diocletianus počeo graditi palaču u uvali brnistre na dalmatinskoj obali, u zemlji gdje se rodio. Naime, nakon abdikacije umirovljeni vladar smjestio se u palaču u želji da tu provede ostatak svoga života. Palača je zauzimala površinu od 29 tisuća kvadratnih metara. Ona se u grad počela pretvarati u sedmom stoljeću kada su se pod naletom Avara i Slavena – u nju sklonili stanovnici obližnje Salone. Međutim, odmah su se dogodile i neke izmjene. U mauzolej gdje je pokopan car Dioklecijan, novi su stanovnici donijeli kosti kršćanskih mučenika koje je on bijesno pogubio. Tako je carev mauzolej postao kršćanska crkva. Iz Salone, iz srušenih bazilika, Splićani su prenijeli kosti svetih mučenika koje je Dioklecijan pogubio: Dujma - prvog biskupa Salone, i Anastazija - radnika.

Tijekom slijedećih stoljeća u gradu koji je rastao izvan zidina palače, smjenjivale su se mnoge vlasti, od hrvatskih kraljeva u 10. stoljeću, preko mađarske i mletačke administracije, pa do francuskih vladara i Austro-ugarske monarhije. Danas je to drugi grad po veličini u Hrvatskoj, ali i jedan od najsunčanijih. Naime, njegovih 188 tisuća stanovnika godišnje imaju oko 2 tisuće i 700 sunčanih sati.

 

A kako je Split dobio ime. Taj hrvatski grad koji je upisan u UNESCO-ov popis svjetske kulturne baštine kroz povijest je više puta mijenjao ime. Tako ga nalazimo kao Spalatos, Spalatum, Spalato, Spljet, Split. Po nekima podrijetlo njegova imena se izvodi od biljke brnistre - žuke koja ondje raste u izobilju. Naime, grčki naziv za tu biljku je aspalatos. Po drugoj teoriji, ime je nastalo od latinske riječi, kao uvećanica za palaču, a treći kažu da je ime došlo iz riječi "spalato" što znači mala palača.

 

U nastavku ove priče nekoliko riječi o slavnoj Dioklecijanovoj palači. To je najveća i najbolje sačuvana kasnoantička palača na svijetu, koja zauzima 30 tisuća metara kvadratnih te je na kutovima utvrđena pravokutnim kulama. Palaču su presijecale dvije široke ulice, a imala je i četvora vrata: Zlatna, Srebrna, Željezna i Mjedena koja su vodila prema moru.

 

Ulica koja je spajala istočni i zapadni ulaz dijelila je palaču na dva djela: sjeverni dio bio je namijenjen posluzi i  vojsci, te je služilo kao skladište, a južni dio bio je namijenjen isključivo Dioklecijanu i njegovoj obitelji. Ulica koja je pak počinjala Zlatnim vratima vodila je do Peristila - glavnog trga.

 

Na Peristilu se danas nalazi najstarija katedrala na svijetu. Splitska katedrala posvećena je Uznesenju Blažene Djevice Marije, a u narodu je poznata kao Katedrala sv. Dujma.  Ona je prvotno bila carski mauzolej koji je građen od velikih kamenih blokova. U 7. stoljeću bez ikakvih građevinskih intervencija mauzolej je pretvoren u katedralu na poticaj Ivana Ravenjanina, prvoga splitskog nadbiskupa. Naime, papa je u Split sredinom osmog stoljeća poslao izaslanika Ivana iz Ravene. On je pak po dolasku razvalio vrata mauzoleja i iz njega izbacio sarkofag s carskim ostacima. Novi je nadbiskup u crkvi tada pokopao zemne ostatke Sv. Dujma i Sv. Anastazija.

 

Danas lijevo od velikoga oltara nalazi se oltar Sv. Anastazija. Njegov je lik prikazan u ležećem položaju, oko vrata mu je mlinski kamen jer je njime ubijen. Oltar je izradio slavni Juraj Dalmatinac. Na oltaru je posebno dojmljiv dio koji prikazuje Isusovo bičevanje. Dojmljiva su i vratnice katedrale koje je 1214. izradio majstor Andrija Buvina. Na 28 polja uokvirenih biljnim ornamentom i pletenicama prikazane su scene iz

Kristova života.

 

Riznica splitske katedrale jedna je od najvrednijih u Hrvatskoj. U njoj se čuvaju vrlo vrijedno crkveno ruho i posuđe, knjige te mnogi relikvijari svetaca i mučenika. Među predmetima od srebra valja spomenuti „Bogorodicu s Djetetom i 11 apostola“. Valja spomenuti i relikvijar sv. Ivana, koji se datira u 12. stoljeća. Osobito su vrijedni gotički kaleži, od kojih su neki ukrašeni emajlom, a na nekima su grbovi splitskih plemićkih obitelji. Od slika u riznici ističu se tri slike "Bogorodice s Djetetom", sve na drvenim tablama te dvije Madone iz 13. stoljeća. U riznici se čuvaja  i originalni rukopis "Historie Salonitane" Tome Arhiđakona. Tu možete vidjeti splitski evangelijar iz 7. ili 8. stoljeća. To je najstariji iluminirani rukopis pisan na pergamentu sačuvan na tlu Hrvatske

 

I na kraju moramo spomenuti visoki romanički zvonik katedrale sv Dujma. Njegova gradnja započela je krajem 13. stoljeća,  a nadograđivan je nakon toga još dva puta. Ukoliko se ne bojite strmih i uskih kamenih stepenica svakako se uspnite na vrh katedrale te pogledajte staru jezgru Splita - s visine.

 
Više članaka...
<< Početak < « 11 12 13 14 15 16 17 18 19 20 » > Kraj >>

Stranica 11 od 72