13. listopad

Isus je došao pozvati sve ljude. On je sustolnik ne samo obraćenim grešnicima, nego svima. Ni Matej nije bio pozvan jer je bio obraćen, nego se obratio jer je bio pozvan. Isus je naš liječnik upravo svojim boravljenjem s nama grešnicima. Njegova je blizina lijek. Zakon prokazuje grijeh i kažnjava grešnika. Isus oprašta grijeh i prihvaća grešnika. Bog nije zakon, nego ljubav. On nije sankcija i kazna, nego oproštenje i lijek. Naša je bijeda naš naslov prihvaćanja Njega, beskrajno milosrđe.

Božje se oko, kao zraka koja probija mrak, okreće grešniku, obavijenom sjenom smrti. Okreće se čovjeku koji broji novac. Simbol je najteže i najraširenije oduzetosti. Matej je ubirač poreza. Osoba dvostruko mrska. On ubire porez koji nitko nikada rado ne plaća. Ubire ga u korist poganske okupacijske sile. Carinici, saveznici tlačitelja, bili su nečisti, grešnici najomraženije vrste.

Isus upućuje svoj poziv upravo cariniku Mateju. On je odgovorio na Isusov poziv. Matej, da je gledao na samoga sebe, a ne na Isusa, nikada se ne bi ustao. Rekao bi da nije dostajan poći za Njim. Ustati se jedna je od dviju riječi koja označuje uskrsnuće. Podignuti se ili ustati se, probuditi se ili izaći. Odgovoriti na Isusov poziv je prijelaz iz smrti u život. To je konačno čudo koje nama ljudima vraća naše sinovsko dostojanstvo.

Crkvu ne sačinjavaju čisti, nego prihvaćeni grešnici koji prihvaćaju, oproštenici koji opraštaju. Kao što je Gospodin postao naš brat, tako i mi trebamo biti braća i sestre grešnicima, prenoseći im Očevo oproštenje. Crkva je nužno sveopća jer su svi ljudi sinovi Božji, počevši od zadnjih. Isus je osobno ponudio prvu Euharistiju Judi koji Ga je izdao, Petru koji Ga je zanijekao, i drugim apostolima koji su Ga napustili. Gospodin, da bismo bili „dostojni“ sudjelovati na Euharistiji, ne traži od nas da budemo pravedni, nego da priznamo svoje grijehe. Tako činimo na početku Euharistije. Pričesti se približavamo govoreći: „Gospodine, ja nisam dostojan“. Ako bismo bili dostojni, ne bismo išli primiti Njegov dar, nego plaću našega napora. Matej, znajući da je grešnik kojemu je oprošteno, prihvaća u svoju kuću sve da i njegova braća kušaju isto Očevo prihvaćanje. Sve dok smo tvrdi s grešnicima, još smo uvijek sporazumni s grijehom.

Bog je liječnik koji liječi rane svoga naroda. Komu će liječnik prije poći: nekome tko je prehlađen ili nekome tko ima upalu pluća sa srčanim komplikacijama. Isus je liječnik i daje prednost onima koji stoje lošije. Mjera Božje milosti nije naša dobrota, nego naša zloća. Njegova nezaslužena ljubav je za nas jedincati lijek, a za Njega jedincata objava. Vjera je naš osobni odgovor ljubavi na Njegovu Ljubav. (fač)

14. listopad

Isus se ne ustručava izjaviti da slušanje i sudjelovanje u Riječi utjelovljuje novi svijet, stvara nove odnose. U tom novom svijetu međusobne veze nisu više biološke i generacijske nego božanske. I kao takve nanovo izgrađuju sve naše odnose. Marija, majka Isusova, zasigurno se nije uvrijedila, niti se osjećala isključenom kada je čula riječi svoga Sina da se povezanost s Njim ne mjeri krvnom nego duhovnom vezom. Ona je od početka povezana s Bogom slušanjem Njegove riječi.

Udruživanje s religioznom svrhom, stvarajući grupe, samostane, zajednice, drevno je kao čovjeka. To nije Gospodinov izum. To je naš ljudski izum. Njegov je izum u izjavi da vjera povezuje a ne samo združuje, čini sličnima a ne samo sabire.

Cilj je Božje riječi da nas učini Isusovom majkom, braćom i sestrama. Sredstvo te povezanosti je slušanje i činjenje Njegove riječi. Ona je sjeme. Ona je snaga koja rađa život po svojoj naravi. Svako sjeme treba prihvatiti. Slušanje, prihvaćanje, zemlja, kuća, imaju zajedničke majčinske karakteristike. Imaju sposobnost prihvaćanja Krista koji je Riječ-sjeme. Premda nas je Riječ rodila, mi je na neki način rađamo. Dajemo joj boravište, šator, gdje može boraviti.

Svatko je od nas pozvan da postane majka. Majčinstvo je slušanje koje prethodi svakom djelovanju. To je vjera. Ne možemo nikoga umjesto sebe ovlastiti za to. Majčinstvo je vlastito svakome. Vjera se sastoji u prihvaćanju riječi milosrđa. Prihvaćajući Riječ pristajemo da budemo prihvaćeni u Božjem milosrđu. Naše je majčinstvo u biti pasivno. Prihvaćajući Riječ mi smo prihvaćeni, jer prihvaćamo Božje majčinstvo i bezuvjetnost prihvaćanja. To je majčinstvo pojedinačno za svakoga. Osim naše sposobnosti da rodimo Riječ svijetu, majčinstvo utemeljuje i samo bratstvo otvoreno svima. Kao što smo pozvani u slušanju postati Isusove majke, tako smo pozvani postati i Njegova braća i sestre. Ako je majčinstvo slušanje, bratstvo mu je posljedica. Bratstvo je zapravo izvršavanje onoga što slušamo. U onoj mjeri u kojoj prihvaćamo da nas Bog prihvati, toliko smo sposobni otvorenosti, prihvaćanju i bratstvu. Doista, kako smo prihvaćeni, ljubljeni i pomilovani,  tako znamo prihvaćati, ljubiti i pomilovati.

Majčinstvo je pojedinačno jer svatko osobno treba prihvatiti Riječ. U nama se događa Marijin paradoks. Rađamo Onoga koji nas je stvorio. Prihvaćamo Onoga koji nas je prihvatio. Bratstvo je međutim mnogostruko. Prihvaćajući jedincatu Riječ milosrđa svi postajemo sinovima i kćerima Svevišnjega, braćom i sestrama samoga Sina i međusobno. Postajemo izvor nemoguće bratske ljubavi. (fač)

15. listopad

Put od neznanja do znanja upisan je u nas ljude zbog same činjenice da smo ljudi. Život nas ispituje i ne šuti. Hodamo po tajnama koje ključaju pod našim nogama. Ne odnosi se to samo na atome ili kozmos. Riječ je i o tome da znamo više o sebi, ali ne uspijevamo ići dalje od ove patnje: uzaludno ispitujemo sve i svih, a ipak ostajemo neznalice. Nije nam dovoljno svjetlo našega ljudskog razuma. Potrebno nam je svjetlo Drugoga.

Isus tvrdi da je On to nužno svjetlo koje nam nedostaje. Svjetlo je došlo na svijet Njegovim dolaskom. On, svjetlo od svjetla, je svjetlo svijeta. Njegovo je svjetlo naše prosvjetljenje. Mi smo svjetiljka zapaljena na tom svjetlu. Posredstvom slušanja i poslušnosti stižemo do spoznaje otajstva. Mi smo već prosvijetljeni krštenjem. Imamo to blago, premda u glinenim posudama, koje ne smije biti skriveno. Naša slabost ne smije biti izlika da skrivamo to blago, nego sredstvo pokazivanja da nam moć dolazi od Boga. Ništa nas ne može osloboditi od darivanja onoga što nam je darovano. Ako ne darujemo, nismo ni primili, kao što svjetiljka ne svijetli ako nije upaljena. Dar ne smije biti skriven pod „krevet“. Ne smije biti zatvoren u našu intimnost. Još manje smije biti skriven pod „krevet“ naše lijenosti ili našega grijeha koji nas blokira. Svjetlo, jednom upaljeno, ne smije se skrivati, nego treba sve osvjetljavati.

Ono što je „skriveno“ zasigurno su otajstva Kraljevstva koja trebaju biti objavljena drugima. Otkriti otajstvo Kraljevstva je temelj. Ako želimo izbjeći da gledajući ne vidimo, a slušajući ne shvaćamo, trebamo paziti kako slušamo. Bilo za nas same bilo za druge, trebamo provjeriti vlastito slušanje. Je li naša svjetiljka zapaljena na riječi Gospodinovoj?  Što, ili još bolje, tko osvjetljava naš život?

Naša istinska istaknutost je naš identitet. Naš identitet može zbunjivati, ugasiti, podivljati ili izopačiti ton pjesme koju Bog upućuje ljudima. Postoji uska veza između navještaja i života nas koji naviještamo Riječ. Mi smo uvijek mučenici, svjedoci u svojem životu Riječi koju nosimo. Svjedočanstvo vodi istinitosti. Ako želimo druge prosvijetliti, trebamo biti upaljeni. Ako ne osvjetljavamo nismo upaljeni. Ako nismo upaljeni, ne osvjetljavamo. U nama je kruženje između istinitosti života i djelotvornosti navještaja. Ako je naša vjera istinska, naš je navještaj svjetlo. Ako je naš navještaj svjetlo, naša je vjera prava.

Zasigurno je heretično ustvrditi da djelotvornost Riječi ovisi o nama koji je naviještamo. Riječ u samoj sebi ima djelotvornu moć. Ali je isto tako sigurno, na temelju riječi i primjera Isusa Krista, da vjerničko svjedočanstvo života ima vrednotu sakramenta spasenja. Jao nama ako razdvojimo navještaj i svjedočanstvo. (fač)

16. listopad

U zemaljskoj se povijesti igra velika utakmica između našega božansko-ljudskoga ostvarenja i Riječi. U igri su trojica nezamjenjivih igrača: Bog, čovjek i đavao. Sasvim je druga ona igra koja nam služi za zemaljsko življenje, posredstvom novca, oružja, moći. U toj se igri mijenja svežanja karata, pokerski stol ili lutrijski listić. Pobjednik prve i prave igre je uvijek poznat. Zadnji je prijedlog Riječ. Jedincata je pobjeda Riječ. Nepopravljivi je poraz darovana, prihvaćena, izgubljena Riječ.

Isus, jednostavnom prispodobom, opisuje nosivu tajnu koja je, u generacijama, rješenje problema biti ili ne biti čovjek. Utakmica je neprestana. Otvorena u Božjoj igri. Prijevarna u igri đavla. Nesigurna u igri nas ljudi. Tko to od nas ne može biti neprihvaćajući put za sjeme? Tko je to od nas ne može prihvatiti? Već poslije jednoga sata nismo spremni biti dobar teren. Već prije podne postanemo kamenito tlo. A prije večeri smo trnje. Sa svim tim Riječ nam je uvijek moguće živjeti. Nikada nam nije dana da nas muči.

Ali, igra i đavao. Njegova je posebna sposobnost da nam oduzme Riječ. On je „antikrist“. On je „antiriječ“. Đavao, zaleđen u apsolutnoj šutnji ne-ljubavi, nema nijednu živu riječ da je rekne ikome, ipak upotrebljava mnoštvo riječi koje on sam ismijava kao nekorisnu buku, ali mu služe da zbuni nas budale. Takvima nas on prosuđuje, mrzeći nas jer nas Bog ljubi. U svojoj gluposti mi mu dajemo važnost. Tako on igra kao „antiriječ“. To ne znači da on igra protiv Riječi u smislu da je ukloni i uništi s lica zemlje, nego igra da je zamijeni sa svojim govorima. Đavolski su govori pripremljeni svom mogućnošću jezika: od čiste buke koja u nama ušutkava sposobnost šutnje i slušanja do sjajne istančane logike; od grube psovke do obmanjujućih izreka profesionalnoga sotonizma; od laži, u svakom slučaju pretežne, do rečene „istine“ koja u nama hrani zavist, mržnju, osvetu i smrt. Paleta je popunjena. To čini samo s jednom svrhom da nam oduzme Riječ. Želi nam oduzeti Riječ kako mi ne bismo vjerovali i bili spašeni.

Doista trebamo ozbiljno razmišljati o trojici igrača. Bog igra s ljubaznošću i svemoću. Njegova je glavna karta šutnja srca koje se otvara slušanju. Rastresenost je početak zala. Šutnja je jedincati lijek našemu bolesnom kulturalnom stanju koje je drogirano bukom riječi, glazbe. Bog očekuje da mi učinimo nepomičnom dušu u šutnji i tako ponovno postanemo sposobni prihvatiti Riječ.

A mi? Kako mi igramo? Mi igramo sa svojom slobodom. Ako smo mudri, slušamo. Ako nismo mudri, ne slušamo. Ako u nama ne postoje plodovi, trebamo osloboditi krivnje djelotvornost sjemena. U sebi trebamo tražiti, uočiti i raskrinkati posebna odupiranja koja stavljamo prihvaćanju Riječi. Može to biti zabrinutost. Može naš drugi saveznik biti bogatstvo. Treći saveznik nam može biti naslada života. Tako riskiramo da se izgubimo zbog naših strahova i zbog naših želja, saveznika našeg neprijatelja. Uvjerimo se da je naš najbolji i jedini istiniti saveznik Bog koji nam osigurava rast i plodnost. (fač)