Dobrodošli na web stranice župa Baćina i Plina-Stablina. I na ovaj se način želimo približiti svima Vama i pokazati Vam što se sve događa i što sve planiramo učiniti u našim zajednicama. Otvoreni smo za sve Vaše prijedloge i komentare.

Svako dobro!

 

NAJAVE

Tko je online

Trenutno aktivnih Gostiju: 40 

Brojač posjeta

Posjete Sadržajima : 494464


Misao - pripremio fra Paviša Norac Kevo
10.06. PDF Ispis E-mail

Godine 1687. Hrvatski Sabor izabrao je svetog Josipa za nebeskog zaštitnika Hrvatskog Kraljevstva, odnosno hrvatskog naroda. U Protokolu Hrvatskog sabora od 9. i 10. lipnja 1687. nalazi se na latinskom jeziku ovaj tekst: “Sveti Josip, Krista Spasitelja vjerni hranitelj, Djevice Bogorodice djevičanski zaručnik, za posebnog zaštitnika Kraljevine Hrvatske u Državnom saboru od redova i staleža jednoglasno je odabran.”

Stoljećima kasnije, tj. 2008. na 37. plenarnom zasjedanju Hrvatske Biskupske Konferencije održanom u Biskupskom ordinarijatu u Šibeniku Sveti Josip proglašen je glavnim zaštitnikom Hrvatske.

Valja reći kako je blagopokojni kardinal Franjo Kuharić 1988. godinu, proglasio godinom svetog Josipa. U Nacionalnom svetištu sv. Josipa u Karlovcu tom je prigodom sastavio MOLITVU SVETOM JOSIPU ZA DOMOVINU.

Evo i nekoliko crtica iz povijesti ovog svetišta.

Crkva sv. Josipa prvotno nije podignuta s namjerom da bude nacionalno svetište, već da zamijeni staru župnu crkvu. No na poticaj mnogih svećenika Hrvatska biskupska konferencija proglasila je ovu crkvu središnjom crkvom sv. Josipa.

Njena je gradnja započela 1968., a iste je godine tadašnji pomoćni biskup Franjo Kuharić blagoslovio kamen temeljac. Šest godina kasnije, tj. 1974. nadbiskup Franjo Šeper posvetio je crkvu. Deset godina kasnije počeo je izlaziti glasnik sv. Josipa, a 1987. otvorena je u ovoj crkvi godina sv. Josipa. Iste godine crkva je proglašena nacionalnim svetištem sv. Josipa.

Evo i molitve za domovinu koju je sastavio Franjo Kuharić prilikom obilježavanja godine svetog Josipa, a prvi ju je puta izmolio upravo u Nacionalnom svetištu svetog Josipa u Karlovcu.

Sveti Josipe,

Glavaru svete nazaretske Obitelji i čuvaru Crkve Božje,

tebi se kroz stoljeća Crkva u Hrvata utjecala kao svome zaštitniku

i tvom je zagovoru preporučivala svoje obitelji i cijeli narod.

Brižni poočime Spasitelja svijeta i prečisti zaručniče Svete Djevice,

povjeravamo ti sve obitelji hrvatskog Naroda

da zajedničkom dnevnom molitvom ispune svoje poslanje

i budu blagoslovljene ljubavlju, slogom, mirom i novim životom.

U ovim teškim vremenima izmoli

našem narodu i svim narodima zemlje mir u pravednosti i ljubavi.

Zagovaraj nas pred Presvetim Trojstvom

da ostanemo vjerni Isusu Kristu u Katoličkoj crkvi,

prolazeći zemljom čineći dobro. Amen.

 

 
09.06. PDF Ispis E-mail

Na današnji dan 1999. hrvatskim nacionalnim parkom proglašen je Sjeverni Velebit i to  zbog raznolikosti krških fenomena, bogatstva živog svijeta i iznimnih prirodnih ljepota na relativno malom prostoru.

Površina ovog nacionalnog parka iznosi oko 100 kilometara kvadratnih, a unutar njega nalazi se strogi rezervat Hajdučki i Rožanski kukovi. Na tom području je do sada otkriveno više od 150 jama, od kojih je najpoznatija Lukina jama, jedna od najdubljih u svijetu uopće. U sklopu parka nalaze se i botanički rezervat "Visibaba" u kojem je najveće nalazište endemične hrvatske sibireje, te botanički rezervat Zavižan-Balinovac-Velika kosa. Unutar rezervata nalazi se i poznati Velebitski botanički vrt, kojega je osnovao prof. Fran Kušan još 1967.

Nacionalni park Sjeverni Velebit ispresijecan je brojnim planinarskim stazama, od kojih je najpoznatija Premužićeva staza, nazvana po graditelju Anti Premužiću koji ju je projektirao još davne 1930. Staza prolazi kroz najljepše i najzanimljivije dijelove sjevernog Velebita. S planinskih vrhunaca pruža se pak prekrasan pogled na Jadransko more i otoke Pag, Rab, Goli, Prvić i Krk, te na ličko zaleđe s kontinentalne strane.

O životinjskim vrstama na području Sjevernog Velebita ima relativno malo podataka.

U parku obitavaju četiri vrste velikih grabežljivaca - mrki medvjed, ris, vuk te divlja mačka. Prije tridesetak godina, na Velebit je ponovno naseljena divokoza, a tu su još i srna, jelen te zec. Na području parka registrirano je i oko 180 vrsta ptica, od kojih se stotinjak stalno gnijezdi na tom prostoru. Simbol sjevernog Velebita je veliki tetrijeb, naša najveća kokoška, kojega u tim krajevima zovu "pivac", pa su čak i neki vrhovi dobili ime po njemu, primjerice Pivčevac.

Jedna od najmnogovrsnijih životinjskih skupina na Velebitu su danji leptiri. Njih se može vidjeti posvuda - po šumama, livadama, stijenama; do sada ih je registrirano oko 115 vrsta, što zasigurno nije konačan broj.

 
08.06. PDF Ispis E-mail

Uz veliko slavlje duž puta u Vukovar je 08. lipnja 1997. stigao Vlak Mira koji je poveo predsjednik dr. Franjo Tuđman. Time je počela izvršna etapa u mirnoj reintegraciji Podunavlja u hrvatski državno pravni sustav. Misija UNTAES-a završila je u siječnju 1998. kada je Hrvatska ovladala cijelim međunarodno priznatim teritorijem.

I za kraj ovog uvoda evo što je na početku govora tog 08. lipnja 1997. u Vukovaru rekao predsjednik Tuđman, navodimo:

„Sveta Marijo i dragi Bože moli za sve nas, da budemo prije svega kršćani, da znamo praštati, da znamo ne samo moliti nego i stvarati novi život.

Odmah na početku bih podsjetio - pobjednik koji ne zna praštati taj sije klice novih razdora i budućih zala, a hrvatski narod to ne želi. Nije želio ni sve ono što smo ovdje pretrpjeli u Vukovaru i u čitavoj Hrvatskoj, i s ovim programom koji smo ovdje priredili željeli smo to dokazati. U ime hrvatske državne delegacije zahvaljujem svima koji ste došli s nama u “Vlaku mira”, u vlaku pomirbe, ali i svima vama koji ste nas dočekali ovdje s istim namjerama. Taj naš dolazak u Vukovar, u taj simbol hrvatskih patnji, hrvatskog otpora, hrvatskih težnji za slobodom, hrvatske želje za povratkom na svoje istočne granice, na Dunav o kome pjeva i hrvatska himna, to je naš znak, naša odlučnost da želimo zaista mir, pomirbu, da želimo stvarati povjerenje za trajan život u budućnosti, da više nikada ne dopustimo ono što nam se dogodilo. I lijepo je rekao predsjednik Vlade Zlatko Mateša - gledajući ovu hirošimsku panoramu usred Europe - da ćemo nju lakše prebroditi, izgraditi u materijalnom smislu, ali da će biti teško svladati Hirošimu u našoj svijesti, u našem sjećanju. Ali nam, evo, i u ime Božjih zakona, i u ime ljudske razboritosti ništa drugo ne preostaje nego pregnuti na tome da što prije premostimo, što prije zaboravimo.“

A na kraju svog govora predsjednik Tuđman je dodao, navodimo:

„Strašni rat je iza nas, strahote koje smo pretrpjeli su iza nas. Sad je pred nama, netko je rekao, početak. Ja bih rekao, daleko smo na tom putu mirne integracije, pa prema tome, postigli smo i jako mnogo u tome da jedan drugome možete pružiti ruku vi koji ostajete, vi koji dolazite i koji ostajete ovdje da pomognete u obnavljanju kuća, cesta, domova. Da stvarate uvjete za suživot u interesu pojedinaca, u interesu svake općine, bez obzira na to je li u njoj bila većina hrvatskog ili srpskog pučanstva, svakog grada, svake županije, jer je to u interesu hrvatske države, samostalne i neovisne, suverene i demokratske hrvatske države koja je članica svjetske organizacije Ujedinjenih naroda, koja je međunarodni subjekt bez koje se više ne može rješavati ništa na ovom području, jer je ta Hrvatska već dala svoj prilog u rješavanju krize u susjednoj Bosni i Hercegovini i jer je postigla visok stupanj na putu normalizacije odnosa sa susjednom Srbijom i Jugoslavijom. Prema tome, sve ovo što činimo nije samo u uskom lokalnom interesu, nego i u općehrvatskom, općeeuropskom, u interesu mira i budućnosti ovog kraja i Europe. Neka nam živi suživot hrvatskog naroda sa srpskim i drugim etničkim zajednicama na ovim područjima, neka nam živi jedina i vječna Hrvatska!“

 
07.06. PDF Ispis E-mail

Za vsaku dobru reč,

Kaj reći si mi znala,

Za vsaki pogled tvoj,

Za vsaki smeh tvoj, fala!

Tak malo dobroga

V živlenju tu se najde,

I če je sunce čas,

Za oblak taki zajde.

A ti si v srce mi

Tak puno sunca dala.

Kaj morem ti neg’ reć:

Od vsega srca fala!

 

Stihovi su ovo hrvatskog književnika Dragutina Domjanića koji je umro 7. lipnja 1933.

Domjanić je rođen 1875. u Krči kraj Adamovca. Djetinjstvo proveo u rodnom mjestu i Donjoj Zelini. Školovao se u Zagrebu, gdje je završio pravo, a u Zagrebu je i doktorirao.  Bio je Domjanić i sudac i vijećnik Banskog stola. Također je bio član akademije te predsjednik Matice hrvatske.

U borbi »starih« i »mladih« u sklopu hrvatske moderne stao je na stranu »mladih«. U svojim je, pak, stihovima pjevao o duhovnoj ljubavi, o intimi plemićkih domova, o gospodarskim perivojima, markizama i kavalirima minulih dana. Strahovao je od grubosti sadašnjice, žalio je za svijetom koji odumire, te je bio nepovjerljiv prema novim idejama.Njegova lirika, opisivana kao idilična i sentimentalna podjednako obiluje i slikovitošću i glazbenošću.

Svoja najbolja djela Domjanić je ipak spjevao u kajkavskom narječju. Njegove pjesme 'Fala' i 'Popevke sam slagal' uglazbio je Vlaho Paljetak, te su one time postale općepoznate. Domjanić je I autor malo znane marionetne igre "Petrica Kerempuh i spametni osel" u kojoj kritički i satirički opisuje hrvatske intelektualce 20-ih godina prošlog stoljeća.

Danas sve završavamo mišlju Dragutina Domjanića, koja ide ovako, navodimo:

Koncem se šiju rane, vremenom rane srca.

Radi sebe oprosti drugima, ali oprostiti sebi je slabost. Drugi neka tebi oprašta, a ti sebe sudi. Kad sebe prosudiš, bit ćeš tek vrijedan druge suditi, ali onda nećeš više suditi nego praštati. Opažati mane u sebi jest prva stepenica k poznavanju sebe.

 
06.06. PDF Ispis E-mail

Na današnji dan 1996. preminuo je sveučilišni profesor, pjesnik, teološki pisac, esejist, skladatelj, prevoditelj, nakladnik i redovnik dominikanac - Rajmund Kupareo.

 

Kupareo je rođen u Vrboskoj na Hvaru. U "bijele fratre" stupio je 1930., a za svećenika je zaređen sedam godina kasnije. Nakon toga slijedilo je školovanje u Hrvatskoj. U vrijeme drugog svjetskog rata Kupareo je uređivao časopis Gospina krunica, te je studirao na Filozofskom fakultetu. Također je surađivao s Alojzijem Stepincem, kojemu je bio i nakladnik. Od 1941. je upravljao dominikanskom nakladom Istina.  Godine 1947. je protiv svoje volje prisiljen emigrirati iz Hrvatske. Otišao je u Češku, gdje je magistrirao teologiju. Naposljetku je otišao u Čile. Tamo je postao vicerektorom tamošnjeg sveučilišta. Također u dva navrata bio je dekan Filozofskog fakulteta i jedan od najpoznatijih teoretičara estetike na španjolskom jeziku. U domovinu Rajmund Kupareo se vratio 1971. godine. Od tada do smrti 1996. živio je u dominikanskom samostanu u Zagrebu.

Rekli smo već kako je Kupareo bio profesor, nakladnik, ali bio je i prevoditelj. Upravo je on na hrvatski jezik preveo Povijest jedne duše - sv. Male Terezije. Bio je i pjesnik, a o njegovu pjesništvu znakovito i najsažetije govore naslovi ciklusa: Božićni pjesmokrug, Korizmene elegije, Uskrsni hvalospjevi, Pjesme o Isusu, Marijanski hvalospjevi, Blagoslovi, Domoljubna lirika...

Rajmund Kupareo, jedan od najvećih hrvatskih pjesnika, pripovjedača i putopisaca katoličke inspiracije godine 1996. dobio je i Nazorovu nagradu za životno djelo.

Na kraju ove priče poklanjamo Vam pjesmu Rajmunda Kuparea koja nosi naziv Isus u mojoj lađi.

Mrtvi mi valovi izbacuju vesla.

Sporo idem uza snagu svu.

A On mirno spava (k'o da ne zna za me)

Ništa za to. On je tu.

 

Imam vjeru čvrstu da prkosim vjetru

I znam da je Isus meni sklon,

Pa, kad teška vesla iz ruku mi padnu,

Ja ću zaspat, a veslat će On.

 

 
Više članaka...
<< Početak < « 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 » > Kraj >>

Stranica 5 od 72