Dobrodošli na web stranice župa Baćina i Plina-Stablina. I na ovaj se način želimo približiti svima Vama i pokazati Vam što se sve događa i što sve planiramo učiniti u našim zajednicama. Otvoreni smo za sve Vaše prijedloge i komentare.

Svako dobro!

 

NAJAVE

Tko je online

Trenutno aktivnih Gostiju: 24 

Brojač posjeta

Posjete Sadržajima : 494461


Misao - pripremio fra Paviša Norac Kevo
15.06. PDF Ispis E-mail

Blagdan koji nazivamo Tijelovo svetkovina je Presvetog Tijela i Krvi Kristove. Slavi se u četvrtak po blagdanu Presvetog Trojstva. Slavlje Tijelova je veliki javni bogoštovni čin kojim se časti euharistija, sakrament u kojem je Gospodin prisutan i izvan slavlja, da bi bio uvijek s nama, svakoga sata i svakoga dana, tumačio je Benedikt XVI.

Jednoj malo poznatoj srednjovjekovnoj ženi Crkva, kako je podsjetio Benedikt XVI, duguje veliku zahvalnost zbog toga što je svojim velikim žarom doprinijela ustanovljenju jedne od najvažnijih liturgijskih svetkovina – Tijelova. Julijana iz Cornillona, koja je poznata također kao sveta Julijana iz Liegea, koja je živjela krajem 12. stoljeća i u prvoj polovici 13. stoljeća, trudila se uvjeriti ondašnjeg papu, kako je potrebno uvesti svetkovinu tijekom koje bi vjernici mogli slaviti Euharistiju i ojačati svoju vjeru. Blagdan Tijelovo uvodi se u Njemačkoj još 1253. godine, a papa Urban IV. uvodi 1264. taj blagdan za cijelu Crkvu. Inače, štovanje Presvetog oltarskog sakramenta razvilo se još u 12. stoljeću. Već sv. Ciprijan među prvima govori o euharistijskom čudu u kojemu se i na vidljiv način događa promjena hostije u Kristovo tijelo i vina u Kristovu krv. Kroz povijest je bilo nekoliko takvih čuda. Najpoznatije je čudo u Bolseni koje je utjecalo na porast pobožnosti vjernika prema euharistiji. Ta pobožnost i to čudo bili su razlozi i povod da je Crkva 1264. godine ustanovila svetkovinu Tijelova. Od poznatih sličnih čuda spominju se ona u Sijeni, kao i ona u Lancianu. Kod nas je poznato svetište u Ludbregu u kojemu se čuva relikvijar s predragocjenom krvi Kristovom.

 
14.06. PDF Ispis E-mail

Milijuni osoba diljem svijeta duguju svoj život onima koje nisu nikada sreli - darivateljima krvi. Svake godine 14. lipanj diljem svijeta obilježava se kao dan darivatelja krvi.

U svibnju 2005. na skupštini Svjetske zdravstvene organizacije ministri zdravstva donijeli su rezoluciju kojom su 14. lipnja proglasili Svjetskim danom darivatelja krvi i to u čast nobelovca dr. Karla Landsteinera, rođenog 14. lipnja 1868. godine. Upravo je Karl  Landsteiner razvio sustav određivanja krvnih grupa. Taj austrijski biolog i liječnik ljudsku je krv podijelio u krvne grupe na osnovu prisutnosti ili odsutnosti određenih markera ili antigena na površini crvenih krvnih stanica. Krv čovjeka tako se danas dijeli u četiri krvne grupe: A, B, AB, i 0. Za svoj rad Karl Landsteiner je 1930. dobio Nobelovu nagradu za medicinu i fiziologiju. Ovaj znanstvenik također je otkrio i Rh ili rezus faktor.

A evo još nekoliko rečenica o transfuziji krvi.

Krv koja se prima putem transfuzije mora imati iste antigene kao i crvene krvne stanice osobe koja je prima krv. Naravno kao i uvijek u životu postoje iznimke. Tako krvna grupa 0 negativna u sebi nema niti jednog antigena. Zbog toga se naziva univerzalnim davateljem, što znači da je kompatibilna sa svim krvnim grupama. S druge strane, krvna grupa AB pozitivna naziva se univerzalnim primateljem, odnosno osobe s tom krvnom grupom mogu primiti krv bilo koje krvne grupe.

Krvne grupe nisu jednakomjerno rasprostranjene u svim dijelovima svijeta, ali će u Hrvatskoj u 100 doza darovane krvi biti oko 5 posto krvne grupe 0 negativna i 6 posto krvne grupe AB pozitivna.

 
13.06. PDF Ispis E-mail

Danas crkva slavi svetog Antuna Padovanskog. Evo što je Benedikt XVI. godine 2010. rekao o ovome svecu, navodimo:

Antun je, svojim istaknutim umnim sposobnostima, uravnoteženošću, apostolskom gorljivošću i, u prvom redu, mističnim žarom, dao značajan doprinos razvoju franjevačke duhovnosti. Njemu su zbog učenosti i govorničkog umijeća poglavari povjerili zadaću propovijedanja. Započeo je tako u Italiji i Francuskoj apostolsko djelovanje koje je bilo tako snažno i djelotvorno da je naveo brojne one koji su se odijelili od Crkve da se ponovno vrate na pravi put. Bio je također jedan od prvih, ako ne i prvi učitelj teologije među manjom braćom. Počeo je predavati uz Franjin blagoslov, koji je također poslao Antunu kratko pismo, koje započinje ovim riječima: "Bilo bi mi drago da braću poučavaš teologiji". Antun je tako udario temelje franjevačke teologije.

Nakon mnogih službi sveti Antun je umro pred vratima Padove na današnji dan 1231. Padova, koja ga je prihvatila s ljubavlju, odala mu je i trajno štovanje i iskazala svoju pobožnost. Sam papa Grgur IX. koji je čuo Antuna kako propovijeda, proglasio ga je svetim 1232., te ga je nazvao "Kovčegom Svetoga pisma".

U posljednjem razdoblju života, Antun je napisao dva sveska "Propovijedi“. Riječ je o tekstovima u kojima sveti Antun predlaže pravi put kršćanskog života. Bogatstvo duhovnih učenja sadržanih u "Propovijedima" je tako veliko da je papa Pio XII., 1946. Antuna proglasio crkvenim naučiteljem.

U propovijedima je sveti Antun često govorio o molitvi. Prema njegovu učenju, molitva se sastoji od četiri nužna stava, koja je na latinskom nazvao: obsecratio, oratio, postulatio, gratiarum actio. Mogli bismo ih prevesti: otvoriti s povjerenjem svoje srce Bogu, zapodjenuti prisni razgovor s Njim, iznijeti mu svoje potrebe, hvaliti ga i zahvaljivati mu.

Sveti Antun je također često pozivao vjernike da se bore protiv pohlepe, oholosti i nečistoće te, da vrše kreposti siromaštva i velikodušnosti, poniznosti i poslušnosti, neporočnosti i čistoće. I u to vrijeme kao i danas bilo je mnogo onih koji su bili neosjetljivi na potrebe siromaha. Zbog toga je sv. Antun u više navrata pozivao vjernike da razmišljaju o pravom bogatstvu, a to je bogatstvo srca, kojim čovjek postaje dobar i milosrdan te tako skuplja blago za nebo: "O vi bogati – tako je on opominjao – neka vam prijatelji budu… siromasi, primite ih u svoje domove. Isti će ti siromasi kasnije primiti vas u vječne stanove, gdje vlada ljepota mira, povjerenje i sigurnost te obilni spokoj neprolazne sitosti".

Antun, koji je bio iz Franjine škole, stavljao je uvijek Krista u središte života i misli, te je tako napisao, navodimo: "Krist, koji je tvoj život, stoji pred tobom raspet, da se ti zagledaš u križ kao u neko zrcalo. Ondje ćeš moći spoznati koliko su smrtonosne bile tvoje rane, koje nijedan drugi lijek ne bi mogao ozdraviti osim krv Sina Božjega. Ako pogledaš dobro, moći ćeš shvatiti koliko su veliki ljudsko dostojanstvo i tvoja vrijednost… Nigdje drugdje čovjek ne može bolje uočiti koliko vrijedi kao kada se zagleda u zrcalo križa"

 
12.06. PDF Ispis E-mail

Dragutin Lerman je poznati hrvatski istraživač. Umro je u 54. godini, 12. lipnja 1918., iscrpljen od malarije i tropskih groznica. Prema vlastitoj želji pokopan je u osami ispod kreševskih lipa.

“Osobito sam sretan što u ovakvoj međunarodnoj ekspediciji zastupam svoju dragu domovinu Hrvatsku. Mnogi smatraju da pretjerujem, ali ja sam duboko uvjeren da u Kongo ne odlazim iz obijesti ili sebičnosti.” - Te riječi napisao je Dragutin Lerman svom prijatelju, neposredno prije nego što je napustio požešku dolinu i otišao u potragu za blagom crnog kontinenta.

Nije imao ni 20 godina kada se našao u poznatoj Stanlyjevoj ekspediciji koja je istraživala Kongo. Na Stanlyjev poziv, objavljen u cijeloj Europi, odmah se odazvao i nastavio avanturu koju je započeo krstarenjem Europom. Na put u Afriku Lerman je otišao zajedno s Napoleonom Lukšićem, pomorskim časnikom iz Karlovca. U Kongu je Lerman mnogo prije drugih istraživača svladao nekoliko domorodačkih dijalekata, pa mu Stanly povjerava suradnju s plemenskim poglavicama. Općenito, Lerman je uživao najveće povjerenje vođe ekspedicije. Također europske novine isticale su ga kao najzaslužnijeg člana, a belgijska vlada imenovala ga je glavnim povjerenikom za istočni Kongo. Između 1882. i 1896. Lerman je odlazio u Kongo četiri puta te je boravio u afričkim džunglama oko 3000 dana, o čemu je redovito pisao u dnevniku koji se čuva u arhivu Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti.

Lerman nikad nije zaboravio svoj zavičaj. Pri svakom povratku u domovinu donosio je bogate zbirke oružja, oruđa i predmeta crnačke kulture, koji su pohranjeni u Etnografskom muzeju u Zagrebu. Na prvoj zemljopisnoj karti Konga, koju je objavila belgijska vlada, nalazi se više toponima s hrvatskim imenima. Lerman je napisao u dnevniku: “Kod prijelaza preko rijeke opazih krasne slapove i na taj spomen da ih je jedan Hrvat otkrio prozovem ih Zrinskim slapovima.” Poslije povratka iz Konga Lerman se nastanio u bosanskome gradiću Kreševu. Tamo je punih šest godina krstario stopama starih Sasa, ispitujući napuštena nalazišta zlata i istražujući druga rudna bogatstva.

 
11.06. PDF Ispis E-mail

U posavskom selu Trebarjevo Desno, udaljenom oko 14 kilometara od Siska, rođeni su hrvatski velikani Antun i Stjepan Radić. Ondje, gdje je nekada bila kuća Radićevih, mještani su im 1991. podigli spomenik. Stariji Stjepanov brat Antun rođen je na današnji dan 1868. Nakon završene pučke škole, u Zagrebu I beču je studirao slavistiku. Doktorirao je filozofiju u Zagrebu. Službovao je u Osijeku, Požegi, Varaždinu i Zagrebu.

Antun je bio novinar i književnik, srednjoškolski profesor, prvi i glavni osnivač Hrvatske pučke seljačke stranke. Duboko uvjeren da je nacionalna kultura zapravo kultura hrvatskog sela, Antun Radić pokrenuo je potkraj 19. stoljeća list ‘Dom’. Ta polumjesečna novina koju su zbog malog formata zvali "domić" izlazila je u nekoliko stotina primjeraka. Ipak, ‘domić’ je svojim sadržajem imao neprocjenjivu ulogu u pripremama za osnivanje seljačke stranke. Posebnost ‘Dom-a’ bila je i stalna rubrika ‘Glasovi iz naroda’, koja se je popunjavala dopisima čitatelja pretplatnika.  Antun Radić je 1867. objavio i ‘Osnovu za sabiranje i proučavanje građe o narodnom životu’ te se tada pročuo i kao vrsni etnolog.

Kao političar, stariji brat Radić zastupao je načelo o samosvojnosti hrvatskog naroda. Osuđivao je svaku hegemonističku koncepciju u južnoslavenskim odnosima. Ugradio je mnoge svoje zamisli u hrvatski seljački pokret i u program njegove stranke. Razvijanje hrvatske seljačke misli nastavio je njegov mlađi brat Stjepan. Antun je Radić umro u Zagrebu 1919.

 
Više članaka...
<< Početak < « 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 » > Kraj >>

Stranica 4 od 72