Dobrodošli na web stranice župa Baćina i Plina-Stablina. I na ovaj se način želimo približiti svima Vama i pokazati Vam što se sve događa i što sve planiramo učiniti u našim zajednicama. Otvoreni smo za sve Vaše prijedloge i komentare.

Svako dobro!

 

NAJAVE

Tko je online

Trenutno aktivnih Gostiju: 32 

Brojač posjeta

Posjete Sadržajima : 494464


Misao - pripremio fra Paviša Norac Kevo
20.06. PDF Ispis E-mail

U Belgiji je na današnji dan 1966. preminuo isusovac, matematičar, fizičar i astronom – Georges Lemaître. Upravo je on iznio ideju prema kojoj je svemir nastao iz izuzetno zbijenog i toplog stanja. Postupnim širenjem materija se hladila i diferencirala, stvarajući kompleksnu strukturu svemira koju danas opažamo. Ta ideja, se je s vremenom razvila u Teoriju Velikog praska. Naziv "Veliki prasak" odnosno "Big Bang" osmislio je Fred Hoyle za vrijeme radio emisije u kojoj je ismijavao Leimetrovu tezu.

Georges Lemetre rođen je 1894. Nakon što je završio isusovačku gimnaziju, upisuje fakultet civilnog inžinjerstva. Početkom prvog svjetskog rata odlazi u belgijsku vojsku, a krajem rata dobio je i visoko vojno odličje. Nakon završetka prvog svjetskog sukoba studira matematiku i fiziku, ali se i priprema za svećeništvo. Zaređen je 1923. Iste godine odlazi na fakultet na Cambridgu gdje se bolje upoznaje s astronomijom. Dvije godine kasnije vraća se u rodnu Belgiju gdje počinje predavati na katoličkom sveučilištu u Leuvenu. Tada počinje raditi na teoriji koja će mu donijeti svjetsku slavu – na teoriji o nastanku svemira. U njoj je iznio mogućnost širenja svemira. Istovremeno već slavni Einstein, sve je komentirao slijedećim riječima, navodimo: "Vaša matematika Leimetre je dobra, ali vaš domet u fizici je loš”. Međutim, to Belgijanca nije obeshrabrilo. Nekoliko godina kasnije Lemaître i Einstein su zajedno putovali na jednu konvenciju. Tijekom putovanja Leimetre je ponovno objasnio svoju teoriju, što je Einstein prokomentirao slijedećim riječima: "Ovo je jedno od najljepših i zadovoljavajućih objašnjenja stvaranja koje sam ikada čuo."

Godine 1933. Lamatre je izdao još detaljniji rad o svojoj teoriji širenja svemira. Novine diljem kugle zemaljske nazivale su ga sjajnim belgijskim znanstvenikom koji je postao lider u fizici svemira. Godine 1936. Leimetre postaje članom Papinske akademije znanosti, a jedno joj je vrijeme bio i na čelu. Pri kraju života ovaj se isusovac više posvetio matematici, čak je 1958. uveo i prvi kompjuter na svoje sveučilište. Preminuo je na današnji dan 1966.

I danas se lome koplja oko navodnog sukoba znanosti i religije, Leimetre je smatrao kako toga sukoba uopće nema. Jedan drugi znanstvenik rekao je kako je Leimetrov pogled na znanstvene probleme bio zanimljiv i važan ne zato što je bio katolički svećenik, niti zato što je bio znanstvenik, već zato što je bio oboje.

 
19.06. PDF Ispis E-mail

Ja vjerujem! Nije

Sv'jet pustinja. Krije

U svemu božanstva se čest.

A nastah od grude,

Bit moja da bude

Sklad duša sveg onog što jest.

Početni su ovo stihovi pjesme „Ja vjerujem“ hrvatskog književnika – Vladimira Nazora. Nazor je rođen u Postirama na Braču 1876.Školovanje ga je odvelo s rodnog otoka. Gimnaziju je završio u Splitu, gdje je i upoznao Milana Begovića. Studij prirodnih znanosti upisao je i završio u Grazu. Potom je radio kao profesor u Zadru, u istarskim mjestima, Zagrebu, a bio je i od 1920. do 1931. upravitelj dječjega doma u Crikvenici. Nakon toga odlazi u Zagreb, gdje je 1933. umirovljen. U Zagrebu je ga je zatekao i II. svjetski rat. Godine 1942. Nazor prešao je na teritorij pod nadzorom partizanskih postrojbi. O tome je činu Nedjeljku Mihanoviću svjedočila Nazorova sestra Irma. Ona je navela kako su već u jeseni 1942. Nazoru dolazili Ivan Goran Kovačić i Ivo Marinković te su ga  nagovarali ga da ide u partizane. Međutim Nazor je bio neodlučan. Branio se i odupirao, kako jedva može hodati. Zbog državne nagrade koju je Pavelić 1942. dodijelio Nazoru Marinković ga je ucjenjivao, jer, kako će to opravdati kad partizani dođu u Zagreb. Tih je tjedana prema svjedočenju Irme Nazor u svojim nutarnjim mukama i nedoumicama smršavio čak 17 kilograma!

A onda pred kraj 1942. došao je Ivo Marinković u posjet, ali ovaj put sam. Nije se dugo zadržao, već je Nazoru rekao kako mu se čini da ih slijede, pa je bolje da iziđu nekamo izvan stana na sigurnije mjesto da mogu razgovarati, da auto čeka dolje pa će u neku gostionicu sjesti i razgovarati. Irma Nazor  ovako je dalje opisala ovaj događaj:

Ništa ne sluteći, moj je brat uzeo samo zimski kaput, šešir i šal, čak me nije ni pozdravio, ni poljubio, kako bi to uvijek činio kad je nekamo izlazio iz stana! Bio je uvjeren da će se brzo vratiti, kao što sam i ja mislila da će se vratiti, normalno, na ručak. Da je on odlučio otići, on bi to meni sigurno bio i rekao, jer ništa preda mnom nije tajio. A kad tamo, on se ne vraća. Prolazi vrijeme ručka, a njega još nema. Veoma sam se zabrinula i nisam znala što da poduzmem. Klopka je bila, međutim, dobro napravljena. Pred kućom je čekao auto u koji je moj brat naivno ušao, ne sluteći što će se dogoditi. I auto ga je odvezao u nepoznato.“

Usprkos svemu Vladimir Nazor nikada nije bio članom Komunističke partije Hrvatske usprkos brojnim pritiscima. Ipak nakon rata postao je predsjednik Prezidija Sabora SR Hrvatske, ali bez ikakvog utjecaja. Vladimir Nazor umro je na današnji dan 1949. Njegova smrt obavijena je velom sumnje budući da stražar nikome nije dopustio da ga posjećuju. Također, suprotno Nazorovoj želji da ima crkveni sprovod, ispraćen je bez svećenika.

Danas Nazorvo ime nosi najveća nagrada u Republici Hrvatskoj koja se dodjeljuje za najbolja umjetnička ostvarenja na području književnosti, glazbe, filma, likovnih i primijenjenih umjetnosti, kazališne umjetnosti te arhitekture i urbanizma.

Iza Nazora ostale su brojne zbirke pjesama: Slavenske legende, Knjiga o kraljevima hrvatskijem, Hrvatski kraljevi, Nove pjesme. Pisao je i epove -  Medvjed Brundo i Utva zlatokrila. Nemoguće je nabrojati sva Nazorova djela, tek ćemo podsjetiti kako je u vlastitoj nakladi objavio i zbirku religiozne poezije Pjesme o četiri arhanđela. Knjiga  je tiskana kao rukopis u 250 primjeraka i podijeljena prijateljima i znancima. Upravo u toj zbirci nalazi se pjesma "Vjesnik" koja je uvrštena i u hrvatsko izdanje »Časoslova Božjega naroda«. I ovu priču završit ćemo upravo završnim stihovima pjesme Vjesnik:

Arhanđelov glas

Zamuknu. – Zaljulja se

Sva Zemlja.

Šušnu, zašumje

Na moru val, u lugu list.

A kao uzdah radosti,

Ko poklik sreće iza duga čekanja,

Od br’jega, s jednog mora k drugome,

R’ječ jedna tad se prosu

Po c’jeloj Zemlji:

– Hrist!

 
18.06. PDF Ispis E-mail

Prije točno dvije godine objavljena je enciklika Pape Franje o brizi za "zajedničku kuću" koja je stvoreni svijet. Papa je najavljujući encikliku rekao kako se ta naša "kuća" ruši i to šteti svima, napose najsiromašnijima. Pozivam dakle na odgovornost, na temelju zadaće koju je Bog povjerio čovjeku u stvaranju: da "obrađuje i čuva vrt" u koji ga je postavio. Pozivam sve da otvorena srca prihvate ovaj dokument koji je na tragu socijalnog učenja Crkve, rekao je Papa.

Naslov Papine enciklike je "Laudato si'"-„Hvaljen budi". Ove riječi uzete su iz Pjesme stvorova svetog Franje Asiškog i to s narječja kojim se govorilo u svečevoj rodnoj Umbriji. Naslov se neće prevoditi na druge jezike, pa tako ni na latinski. A evo i nekoliko riječi o Pjesmi stvorova sv. Franje Asiškoga.

Kad je 1225. godine sveti Franjo na molbe svoje braće napokon odlučio malo se odmoriti - odabrao je za odmaranje samostan sv. Damjana. Točnije u vrtu je sebi dao napraviti kolibicu od šiblja i granja. U njoj se “odmarao”.

Stari životopisci opisuju prilično obeshrabrujućim načinom taj Svečev “odmor”. Trpio je velike bolove, njegove stigma su krvarile, bio je gotovo slijep, a zapisano je i kako su ga u snu napadali štakori. I upravo nakon jedne od tih noći kada mu se činilo da neće izdržati, kada se ujutro pojavilo sunce sa svojim zrakama neka sveta radost obuzme Franjinu dušu i iz njegova srca provre pjesma koju i danas mnogi znaju.

Toma Čelanski naziva ovaj Franjin Hvalospjev: Pjesma Stvorova, no Svetac je volio da ga zovu: Pjesma brata Sunca, talijanski - Cantico di frate Sole. Sveti Franjo je tu svoju jedinu na talijanskom jeziku sačuvanu pjesmu spjevao na čast Bogu, pozivajući stvorenja da Ga zajedno s njim slave.

Početni stihovi glase ovako:

Svevišnji, svemožni, Gospodine dobri!

Tvoja je hvala i slava i čast i blagoslov svaki.

Tebi to jedinom pripada,

Dok čovjek nijedan dostojan nije

Ni da Ti sveto spomene ime.

 

Hvaljen budi, Gospodine moj,

Sa svim stvorenjima svojim,

Napose s bratom gospodinom Suncem.

Od njega nam dolazi dan

I svojim nas zrakama grije.

Ono je lijepo i sjajne je svijetlosti puno;

Slika je, Svevišnji, Tvoga Božanskoga sjaja.

 
17.06. PDF Ispis E-mail

Vatrogasci su danas u Hrvatskoj, kao i svugdje u svijetu pojam požrtvovnosti i humanosti. Ali da li ste se ikada zapitali od kada datira dobrovoljno vatrogastvo u Hrvatskoj?

Organiziranost starih Dubrovčana često je dolazila do izražaja u mnogim djelatnostima, pa i u pogledu zaštite od požara. O tome svjedoče odredbe dubrovačkog Statuta iz 1272. godine. Obrana od požara ugrađena je i u statute drugih primorskih gradova, posebno glede utvrđivanja kazni za namjerno izazivanje požara. U kontinentalnom dijelu zemlje u Varaždinu nalazimo zapis iz 1588. koji se odnosi na zaštitu od požara. Upravo je jedan Varaždinac i osnovao prvo dobrovoljno vatrogasno društvo u Hrvatskoj. Bio je to Oto Mayer. Ali krenimo od početka.

Počeci dobrovoljnoga vatrogastva na europskom kontinentu vezan je uz njemački grad Meissen. Naime, u njemu je 1841. osnovano prvo vatrogasno društvo pod nazivom “Losch und Pompier Corps ”. Upravo u Njemačkoj naš se Varaždinec Mayer upoznao s tamošnjom vatrogasnom službom. Vatra je oduvijek bila glavni neprijatelj njegova rodnoga grada. Čim se Mayer vratio u Varaždin počeo je okupljati istomišljenike. Kampanja ovih Varaždinaca konačno je urodila plodom 17. lipnja 1864. kada je gradski  magistrat osnovao – Prvi hrvatski dobrovoljni vatrogasni zbor. Već prvih dana okupilo se 156 dobrovoljnih branitelja, što je bila lijepa četa koja je uz pomoć kola i ručnih štrcaljki za tili čas stizala na vatrom ugrožena mjesta. Poslije Varaždina i u drugim hrvatskim gradovima osnivaju se dobrovoljna vatrogasna društva. U Sisku je to učinjeno već 1865., a zatim je slijedio Otočac, Ludbreg, Zagreb, Karlovac.

Tijekom svih ovih godina vatrogasci su pokazivali i dokazivali svoje veliko srce i uistinu su se držali one poznate rečenice – Vatru gasi, brata spasi. To su pokazali i tijekom Domovinskog rata. Bili su stalno prisutni na prvoj crti bojišnice spašavajući: ljude, imovinu i gradove. U Domovinskom ratu poginula su 22 vatrogasca gaseći ratne požare, 226 su poginula u postrojbama Hrvatske vojske.

 
16.06. PDF Ispis E-mail

Na današnji dan 1846. počeo je najduži pontifikat u povijesti Crkve. Toga je dana za papu izabran Giovanni Maria Mastai Ferretti - papa Pijo IX.

Blaženi papa burnog razdoblja na Starom kontinentu rođen je 1792. u Italiji. Klasične studije završio je u Volterri s prekidima zbog bolesti. Studij filozofije i teologije završio je u Rimu. Tijekom studija hodočastio je u marijansko svetište u Loretu i na Gospin zagovor čudesno ozdravio. Za svećenika je zaređen 1819. Potom nekoliko godina djeluje u apostolskoj misiji u Čileu, a s nepunih 35 godina, imenovan je nadbiskupom Spoleta. Pet godina kasnije premješten je u Imolu. Kardinalom je imenovan 1840., a 16. lipnja 1846., izabran je za Papu. Imao je tada samo 54 godine.

Mjesec dana kasnije Pio IX. ishodio je pomilovanje za političke zatvorenike, te počinje provoditi velike reforme papinske države. Međutim, sredinom 19. stoljeća započinje i dugi križni put pape Mastaija. Naime, od 1848. do 1850. boravio je u progonstvu u Gaeti i to zbog protivljenja težnjama talijanskog preporoda za ograničavanjem sloboda Crkve. Potom se vraća u Rim i 8. prosinca 1854. u nazočnosti više od 200 kardinal i biskupa, proglašava Marijino bezgrešno začeće dogmom vjere. Točno godinu dana kasnije objavljuje encikliku "Quanta cura" i Silabus protiv grijeha suvremenog doba. Godine 1869. otvara I. vatikanski koncil na kojem se učenje rimskoga pape kada naučava "ex cathedra" proglašava nezabludivim.

Zbog burnih političkih događanja Koncil se neposredno nakon toga zaključuje. Pio IX. je umro 1878., nakon 32 godine papinske službe - najduže u povijesti.

Pio IX. bio je na glasu svetosti već za svoga života, a osobito posljednjih godina svoje službe. Iz njega je nadasve zračila ljubav kao plod nepokolebljive vjere u Krista i njegovu Crkvu. U herojskom su mu stupnju priznate kreposti jakosti duha i blagosti.

Dobrota duše, iskrenost i predano služenje Crkvi temeljne su karakteristike osobnosti Pija IX. No ta je jednostavna i duboka duhovnost bila povezana s neposrednošću zbog koje je bio vrlo omiljen u narodu. Njegova se osobna pobožnost temeljila na Euharistiji te svakodnevnom klanjanju i pobožnošću Presvetom Srcu Isusovu iz koje je crpio snagu u burnom razdoblju velikih političkih i društvenih mijena na Starome kontinentu. Posebno se odlikovao velikom pobožnošću prema Djevici Mariji. Zajedno s pobožnošću prema Mariji posebno je častio i sv. Josipa. Blagdan sv. Josipa tako je proširio na cijelu Crkvu, a proglasio ga je i zaštitnikom opće Crkve.

Zanimljivo je reći kako je papa Pio IX. posebno cijenio don Boska. Papa je poštovao don Bosca, često je s njime razgovarao i tražio savjet, također mu je nudio visoke crkvene časti. Don Bosko mu se odužio živom sinovskom ljubavlju. Cijeloga života, govoreći o anđeoskom Piju IX., Bosco bi se ganuo sve do suza. Kako bi ovjekovječio svoju zahvalnost papi Piju IX., podigao je don Bosco dva veličanstvena spomenika, jedan u bazilici Presvetog Srca Isusova u Rimu, a drugi u crkvi svetoga Ivana Evanđeliste u Turinu. I na kraju valja reći kako je papu Pija IX. proglasio blaženim sveti Ivan Pavao II. 2000. godine.

 
Više članaka...
<< Početak < « 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 » > Kraj >>

Stranica 3 od 72