Na današnji dan 1967. počela je, a točno godinu dana kasnije završila je prva Godina vjere u Katoličkoj Crkvi. Proglasio ju je papa Pavao VI., a na misi otvorenja Godine vjere rekao je, navodimo:

„Vjera je konstitutivni princip Crkve, prvi uvjet svakoga njezinog jačanja, osnova njezine unutrašnje sigurnosti i snaga njezine izvanjske životnosti.“

Tu je godinu papa Montini zaključio na Trgu sv. Petra 30. lipnja 1968. Tom je prilikom izgovorio svečanu ispovijest vjere, »Vjerovanje naroda Božjega«. U njemu je objasnio i proširio članke Vjerovanja želeći njegov sadržaj približiti svima koji ga ispovijedaju. Ta ispovijest vjere imala je posebno značenje za Crkvu na svim njezinim razinama.

Na današnji dan 2013. godine papa Franjo potpisao je svoju prvu encikliku. Ona nosi naziv "Lumen fidei" ili u prijevodu – Svjetlo vjere, te je posvećena upravo – vjeri.

U samom uvodu papa Franjo je istakao kako je na ovoj enciklici radio i njegov prethodnik Benedikt XVI. i to posljednjih mjeseci svoga pontifikata. To je trebala biti Ratzingerova treća i posljednja u nizu enciklika posvećenih trima bogoslovnim krepostima. Prvu, "Deus caritas est", posvetio je karitativnoj djelatnosti a drugu, "Spe salvi", nadi. Ovu treću, posvećenu bogoslovnoj kreposti vjere, papa Ratzinger predao je svom nasljedniku Franji, koji ju je dobio u nasljedstvo i taj posao je nastavio. To je zapravo jedinstveni dokument u povijesti papinstva.

Enciklika na 88 stranica donosi dijalog između vjere i razuma, podijeljen u četiri poglavlja. Svjetlo vjere, piše Papa, odgovor je na tminu i sumnje suvremenog čovjeka. To je svjetlo koje je često izgledalo iluzorno, svjetlo koje treba ponovno otkriti i naviještati cijelom svijetu u doba kada je čovjeku posebno potrebno.

U enciklici papa Franjo naglašava kako ponovno treba uvidjeti značaj svjetla vjere, jer kada se njegov plamen ugasi i sva ostala svjetla na kraju izgube snagu svoje svjetlosti. Svjetlo vjere posjeduje, naime, jedinstveno obilježje, budući da je kadro prosvijetliti cio ljudski život. Da bi neko svjetlo bilo tako jako ne može proizlaziti iz nas samih, već mora dolaziti iz jednog izvornijeg vrela, mora dolaziti, u konačnici, od Boga. Vjera se rađa u susretu s Bogom živim koji nas poziva i otkriva nam svoju ljubav, ljubav koja nam prethodi i na koju se možemo osloniti kao na čvrst oslonac i graditi život. Preobraženi tom ljubavlju stječemo novi pogled, gledamo drugim očima, postajemo svjesni da je u njoj sadržano veliko obećanje punine i da se naš pogled pruža prema budućnosti. Vjera, koju primamo od Boga kao nadnaravni dar, javlja se kao svjetlo na putu, svjetlo koje nam predstavlja putokaz na našem životnom putu.

Srž enciklike je nepokolebljivo svjedočanstvo vjere u svim društvenim sredinama. "U jedinstvu s vjerom i ljubavlju, nada nas usmjerava u sigurnu budućnost, koja nas postavlja u posve drukčiju perspektivu od onih iluzornih prijedloga idola u svijetu i daje nam novi polet i novu snagu u svakodnevnom životu", zaključuje papa Bergolio svoju prvu encikliku posvećenu svjetlu vjere, i poziva vjernike da ne dopuste da nam ukradu nadu. "Ne dopustimo da neposrednim rješenjima i prijedlozima unište nadu i zaustave nas u našem hodu", piše Papa.

Znanstvena slava vrlo brzo blijedi. Čak i sjaj Nobelove nagrade nije dugog vijeka. Zato mnogi danas ne znaju tko je bio Alexis Carrel. Ipak, mnogi bi mogli nakon slijedeće priče osjećati zahvalnost prema ovom liječniku.

Alexis Carrel rođen je u Francuskoj na današnji dan 1873. Taj nobelovac studirao je medicinu u Lyonu. Upravo u vrijeme njegova studija, upravo u Lyonu, ubijen je tadašnji francuski predsjednik Carnot. Naime, preminuo je od posljedica unutarnjeg krvarenja, jer tada kirurzi nisu još ovladali tehnikama šivanja krvnih žila. Na mladog Carrela ovaj je događaj bitno utjecao. Naime, odmah nakon specijalizacije izveo je prve pokuse na krvnim žilama.

Znanstveniku karijeru Carrel je nastavio u Kanadi, a u SAD-u je sa suradnikom usavršio tehniku šivanja krvnih žila koristeći fine igle i vrlo tanke konce. Iz Chicaga je 1906. otišao u New Yorku. Tu je nastavio s eksperimentalnom kirurgijom. Kao priznanje za napredak u vaskularnoj kirurgiji i transplantaciji i organa Carrel je 1912. dobio Nobelovu nagradu.

Carrel je prvi kirurg koji je dobio Nobelovu nagradu, a imao je tek 39 godina i bio je najmlađi dobitnik u povijesti. Iako je živio u SAD-u, nikad se nije odrekao francuskoga državljanstva, te je za vrijeme I. svjetskoga rata služio kao vojni liječnik u francuskoj vojsci. U ratu je proizveo posebnu antiseptičnu otopinu za čišćenje rana. Po završetku rata Carrel se  vratio u SAD, gdje se je posvetio pokusima na srcu i učinio prvu premosnicu na psu. Carrel je također napravio i prve uspješne korake u transpantacijskoj kirurgiji. Tako je na životinjama uspješno transplantirao bubreg, štitnjaču, nadbubrežnu žlijezdu, jajnik, slezenu, crijeva, srce te srce s plućima, a izvjestio je i o uspješnoj reimplantaciji udova kod psa. Današnji se pak vaskularni stentovi razvijaju od 1912. kada je upravo Alexis Carrel implantirao staklene cjevčice u arterije psa. To je ista tehnika kojom se danas ugrađuju stentovi i svakodnevno spašavaju mnogi životi.

Po odlasku u mirovinu 1939. Carrel se vraća u svoju rodnu Francusku. Za vrijeme njemačke okupacije, po odluci kvislinške vlade, postavljen je na čelo jednog instituta. Nakon oslobođenja Francuske Carrel je smijenjen sa svih dužnosti, a protiv njega započeta je istraga. Umro je u Parizu 1944. godine.

Ali ovime naša priča o Carrelu ne završava. Naime, jedan je događaj uvelike utjecao na njegov život. Početkom 20. stoljeća je ovaj liječnik bio agnostik. Iako je bio odgojen u katoličkoj obitelji te je pohađao isusovačke škole, vjera nije bila dijelom njegova života. A onda je došla 1902. Jedan njegov prijatelj - liječnik često je pratio bolesnike na putu za Lourd. Međutim, zbog obiteljskih obveza u svibnju 1902. zamolio je Carrela da ga zamjeni. Iz znatiželje, ali i i prijateljstva Alexis je to učinio. U vlaku je je upoznao Marie Bailly, koja je bolovala od tuberkuloznog peritonitisa. Liječnici u Lyonu rekli su kako za nju nade više nema, a i sam Carrel joj je dao sredstva protiv bolova tijekom putovanja. Marie je u Lourdes došla u polu-svjesnom stanju.

Dana 28. svibnja Marie Bailly su odnijeli do izvora iako su se liječnici tome protivili. Nakon što su joj tri puta izlili lurdsku vodu na trbuh djevojka se počela oporavljati. Do popodneva je već mogla sjediti i jesti. Slijedećeg dana ustala je iz kreveta, obukla se te se sama vratila vlakom u Lyon. Carrel je vrlo brzo postao svjestan kako je vidio čudo, te je o tome i pisao. Njegovo obraćenje trajalo je godinama, ali je u zreloj dobi bio uvjereni katolik.

A što je bilo s Marie Bailly? Ona se zavjetovala, te je kao sestra milosrdnica više od 30 godina pomagala drugima. Tuberkuloza joj više nikada nije dijagnosticirana.

Godine 1845. počelo je doba velike gladi u Irskoj. Bila je to najveća socijalna katastrofa XIX. stoljeća, a uzrokovala ju je bolest krumpira. U razdoblju od 1845. do 1852. milijun je Iraca umrlo od gladi ili bolesti, a još milijun je emigriralo u Ameriku. Tom demografskom katastrofom Irska je izgubila četvrtinu stanovništa. Jedna kasnije slavna obitelj tih je godina rodnu Irsku zamjenila Amerikom. Bila je to obitelj Kennedy koja se usidrila u Bostonu.

U to vrijeme Irska je bila u sklopu Britanskog kraljevstva, a kraljevstvo nije baš previše pomoglo ispaćenim Ircima. Čak je i sultan želio poslao 10 tisuća sterlinga pomoći izgladnjeloj Irskoj, dok je London stajao po strani. Tragedija je još veća kada se zna da se za vrijeme trajanja gladi irska hrana pod oružanom zaštitom izvozila. Bilo je to moguće jer su svim posjedima te zemlje upravljali Englezi, te nije bilo moguće slobodno prodati zemlju Ircu.

Upravo za vrijeme Velike gladi počinje se rađati Irski pokret za neovisnost. Godine 1872. osnovana je i prva irska politička stranka, nazvana Liga za samoupravu, koja je nekoliko godina kasnije preimenovana u Irski zemaljski savez. Na njenom je čelu bio Charles Stewart Parnell.

Parnell je rođen na današnji dan 1846. Bio je dijete bogatog protestantskog veleposjednika koji mu je omogućio vrhunsko školovanje, pa je studirao na Cambridgeu. Već sa 29. godina počinje se baviti politikom te postaje član prve irske stranke, ali i zastupnik u britanskom parlamentu. Parnell je često opstruirao rad Zastupničkog doma. Naime, držao je užasno duge i dosadne govore o svakoj temi koja bi došla pred zastupnike, a time je blokirao brzu promjenu zakona, a samim time i rad vlade. Glavni Parnellovi politički ciljevi bili su Irska samouprava i promjena zakona o vlasništvu zemlje. Dugoročno se htjelo postići da seljaci postanu vlasnici Irske zemlje. Parnell je bio uvjeren kako je pitanje zemlje prvi korak prema irskoj autonomiji. Ovaj političar je uspio ostvariti i dobre kontakte s iseljenim Ircima u Americi, koji su počeli financirati borbu za Irsku autonomiju.

Međutim pitanje zemlje pokazalo se tvrdim orahom, britanci su zabranili irsku stranku, a Parnella su zatvorili. Naposlijetku je prvi britanski liberalni ministar Gladstone proveo reformu u Irskoj. Godine 1869. Anglikanskoj je crkvi ukinut status državne crkve u Irskoj, a 1870. donesen je zakon kojim je ograničena samovolja zemljoposjednika u odnosu na zakupce te je omogućen polagan prijelaz zemlje u njihovo vlasništvo. Iste godine jedan je irski zastupnik u Donjem domu zatražio da Irska dobije vlastiti parlament i vladu.

Međutim, krajem osamdesetih godina devetnaestog stoljeća Parnell je optužen za terorizam. U tome su pomogla krivotvorena pisma objavljena u listu The Times. Parnell je nakon duge dvije godine oslobođen sumnje, a Times je platio veliku odštetu. Samo dvije godine kasnije zbog afere iz privatnog života Parnell odlazi sa vrha stranke, te umire 1891. Imao je samo 45 godina. Iako je bio anglikanac, pokopan je na najvećem katoličkom groblju u Dublinu. Na sprovod mu je došlo 200 tisuća sunarodnjaka. I danas ga mnogi Irci pamte po slijedećoj rečenici:

Nijedan čovjek nema pravo određivati granicu osvješćivanja Nacije.

Kad smo već u Irskoj, evo još jedne njene priče.

Kada ljudi pomisle na Irsku odmah se sjete svetog Patrika. Mi danas nećemo o ovome svecu već o jednom otoku zvanom - Skellig Michael ili "Mihovilova stijena". To je veći od dva strma kamena otoka u Atlantiku, oko 12 kilometara udaljenih od jugozapadne obale Irske. Na njemu je u 7. stoljeću osnovan samostan koji je bio središte irskih redovnika punih 600 godina. Samostan koji se nalazi na vrhu stijene visoke 230 metara, upisan je 1996. na UNESCO-v popis svjetske baštine kao jedan od najpoznatijih, ali i najnepristupačniji samostana u Europi.

Samostan je osnovan u 7. stoljeću. Redovnici su tu živjeli u skromnim kamenim nastambama u obliku košnica koje su izgrađene na gotovo okomitim otočkim liticama. Te nastambe koje su imale zidove debljine do 2 metra i kupolaste krovove i danas prilično dobro služe kao zaštita od čestih kiša i oluja.

Redovnici su u tim davnim vremenima bili samodostatni, razmjenjujući jaja, perje i meso i ribu za žitarice, oruđe i životinjske kože brodovima u prolazu. Na ovom su pustom otoku ostali do 12. stoljeća, kada su se povukli u augustinski samostan na kopnu. U 16. stoljeću Skellig Michael je postao popularno hodočasničko mjesto, ali nikada više nije imao trajne stanovnike. I danas se do samostana može doći 1000 godina starim strmim stubama uklesanim u stijene.

Valja napomenuti kako je zajedno sa susjednim otokom, Malim Skelligom, Skellig Michael važan rezervat prirode gdje se gnijezde mnoge morske ptice.

Na kraju evo kako i danas možete doći do tog izoliranog mjesta. Svake godine 13 čamaca dobiva dozvolu za prijevoz jedne grupe putnika svakog dana u ljetnim mjesecima, naravno ukoliko to dopuštaju vremenske prilike.

Na današnji dan 1988. umro je švicarski katolički svećenik, jedan od najistaknutijih katoličkih teologa 20. stoljeća - Hans Urs von Balthasar.

Balthasar je rođen 1905. u Švicarskoj, a u Družbu Isusovu stupio je s 24 godine. U godinama koje su slijedile ovaj je svećenik osnovao zajednicu svetoga Ivana, a bio je i začetnik međunarodnoga časopisa za teologiju i kulturu „Communio“. Također je dobio nagradu Pavao VI. za teologiju, a sveti Ivan Pavao II. ga je imenovao kardinalom, no, preminuo je dva dana prije predavanja kardinalske kapice.

Prijatelj i dobar poznavatelj njegova teološkoga opusa, kardinal Angelo Scola rekao je kako je Von Balthasar bio veliki katolik, kojega je Providnost obdarila genijalnom inteligencijom i poniznošću. Kardinal Lubac je pak za njega rekao kako je bio najučeniji čovjek dvadesetoga stoljeća – sasvim u službi poslanja i kršćanskoga svjedočenja.

Često kažemo kako nas ova emisija vodi kroz vrijeme. Hans Urs von Balthasar razlikovao je četiri vrste vremena. Prvo je rajsko vrijeme, u kojem je Bog bio otvoren čovjeku, s njime razgovarao u pneumi večernjeg vjetra. Zatim tu je vrijeme grijeha, koje je kao takvo izgubljeno vrijeme, zapućeno u propast, jer Bog se pokajao što je stvorio svijet i taj svijet, oblikovan iz vodenog kaosa, ponovno propada u vodenom kaosu. Treće je vrijeme Otkupljenja u kojemu Bog sebi ponovno uzima vrijeme za svijet. I na kraju tu je Kristovo vrijeme koje nije ni rajsko, ni grješno, ni otkupljeno vrijeme, ono je izvan svih ovih modusa, kao što Kristovo čovještvo ne može biti na istoj razini kao Adamovo ili čovještvo otkupljenih.

I na kraju ove priče valja reći kako je Benedikt XVI. nakon završetka pontifikata u Castel Gandolfo sa sobom ponio upravo knjigu Hansa Ursa von Balthasara pod nazivom - „Teološka estetika“.