Dobrodošli na web stranice župa Baćina i Plina-Stablina. I na ovaj se način želimo približiti svima Vama i pokazati Vam što se sve događa i što sve planiramo učiniti u našim zajednicama. Otvoreni smo za sve Vaše prijedloge i komentare.

Svako dobro!

 

NAJAVE

Tko je online

Trenutno aktivnih Gostiju: 41 

Brojač posjeta

Posjete Sadržajima : 563597


09.05. PDF Ispis E-mail

Na današnji dan 1892. rođena je Zita od Bourbon-Parme. Bila je sedamnaesto od dvadesetčetvero djece Roberta I., vojvode od Parme. Zita je već kao dijete naučila nekoliko jezika talijanski, francuski, njemački, španjolski, portugalski I engleski. Školovala se u Bavarskoj, u samostanu sestara franjevki. Budući da je odgajana kao predana katolkinja često je pomagala siromašnima. Tri Zitine sestre postale su redovnice, a i ona je o tome razmišljala. Međutim upoznala je hasburškog princa Karla I. te se rodila ljubav. Vjenčali su se 1911. Na dan vjenčanja Karlo je Ziti rekao, navodimo: «Sada, si međusobno moramo pomoći kako bismo otišli u nebo».

 

Zita od Parme tako je 1916. postala posljednjom habsburškom caricom, a time i hrvatskom kraljicom. Tom udajom također započeo je drugi dio Zitina života – koji je bio turbulentan, težak i nepredvidiv. Tijekom nepunih jedanest godina braka Karlo i Zita imali su osmero djece. Prvi od njih bio je 1912. Otto, a do 1922. slijedili su Adelhaid, Robert, Felix, Karl-Ludwig, Rudolf, Charlotte i Elizabeth. Paralelno s tim dogodio se i I. svjetski rat, te raspad Austro-Ugarske. Nakon svega Karlo i Zita bili su prisiljeni otići iz Austrije.

 

Carska se obitelj odlučila da za progonstvo izabere Švicarsku. Odlazak Karla i Zite zbio se 1919, nakon što je u prepunoj dvorskoj kapeli održana zadnja misa za carsku obitelj. Zabilježeno je da je tada ministrirao najstariji sin Otto, a posljednji je puta zapjevana i habsburška himna: Bog čuva, Bog brani našeg cara, našu zemlju. Iste je večeri obitelj ušla u vlak za Švicarsku, a jedinu im je počast iskazivala postrojba britanskih vojnika. Biografi su zabilježili da je Karlo tog najtužnijeg dana u obiteljskoj povijesti bio pomalo odsutan duhom, dok je Zita stalno govorila: »Moja je obitelj morala napustiti Francusku, Italiju i Portugal. Udajom sam postala Austrijanka. Sada sam i iz Austrije prognana. Kojoj zemlji uopće pripadam?« Prelazeći preko austrijsko-švicarske granice zacijelo nije mogla ni pretpostaviti kako će Beč ponovno vidjeti tek nakon 63 godine.

 

Boravak u Švicarskoj pak nije dugo trajao. Ubrzo su se preselili u Portugal, a tu je Zitu čekao još jedan težak udarac. 1922. u 35. godini života preminuo je Karlo. Zita je ostala udovica sa sedmero djece i u osmom mjesecu trudnoće. Karlove posljednje riječi bile su upućene upravo voljenoj supruzi, rekao joj je:‘Tako te volim’. O Zitinom vladanju tih dana svjedoci su govorili, da je bilo vrijedno svake pohvale. Niti na sekundu nije padala u očaj, pozdravila je sve ljude koji su došli na sprovod i svima se zahvalila. Svi su tada bili očarani ponašanjem te žene. U znak žaljenja Zita je do kraja života tj. 65 godina nosila crnu odjeću.

 

Tijekom slijedećih godina obitelj Hasburg selila se po Europi, a onda su tijekom II. svjetskog rata otišli u SAD. Za razliku od svoje djece, koja su se vratila u Europu i živjela po raznim državama, Zita je nakon okončanja rata ostala u Americi. Sinovi su joj kupili kuću u gradiću Tuxedo. Sve je slobodno vrijeme posvećivala karitativnom radu, pomažući mnogobrojnim izbjeglicama iz raznih srednjoeuropskih država. Tih je godina bila samo na jednom kraćem putovanju u Rimu, te u Liechtensteinu na vjenčanju kćerke Elizabeth. Kada je teško oboljela njezina majka, Zita se vratila na Stari kontinent i njegovala je sve do majčine smrti 1959. U međuvremenu je carica i sama pobolijevala, pa su joj djeca omogućila smještaj u Švicarskoj, u dom za starije osobe blizu austrijske granice. Sa toga je mjesta Zita svakodnevno promatrala austrijska brda, ne skrivajući nostalgiju za domovinom. Više je puta tražila od austrijskih vlasti dozvolu da posjeti Beč, ali sve su te molbe bile odbijene u skladu sa zakonom koji je Habsburzima zabranjivao povratak na rodno tlo.

 

A onda je došao 17. kolovoz 1982. jedan od najsretnijih dana u životu kraljice Zite. Ona je toga dana nakon beskrajnih godina lutanja svijetom napokon ušla u Austriju. Zita je za tu priliku imala španjolsku putovnicu na ime »Duchesse de Bar«. Međutim, Zitin identitet nije bilo moguće sakriti, jer su brojni europski listovi pisali o njezinu 90. rođendanu, ali i mnoštvu njezine unučadi i praunučadi, predstavljajući je kao »živi spomenik« iz davno prohujalih vremena. Zita je za nekoliko tjedana opet doputovala u Austriju, a u štajerskom svetištu Mariazellu pratilo ju je mnoštvo novinara i ostalih znatiželjnika. Kasnije je bila redoviti bečki gost, odlazeći većinom u bečku Kapucinsku crkvu, u kojoj su položeni posmrtni ostaci habsburških careva, a gotovo uvijek su se oko nje nalazili brojni poštovatelji. Prestala je putovati tek kad je sasvim onemoćala i oslijepila.

 

Zita je umrla 1989, u svojoj 97. godini. Njezin je pogreb bio dostojan posljednje europske carice, iako ga je organizirala i najvećim dijelom financirala sama obitelj. Po ceremonijalu i povijesnim odorama nalikovao je, štoviše, posljednjem carskom pogrebu u Beču, kad se Dvojna Monarhija opraštala od Franje Josipa I. Na ulicama glavnog austrijskog grada bilo je više od stotinu tisuća ljudi. Vrhunac je ceremonije bio dolazak pogrebne povorke pred Kapucinsku crkvu. Tada je lijes odnesen pred vrata, a na upit tko to dolazi, vođa povorke je uzviknuo: »Zita, carica Austrije, kraljica Mađarske, Hrvatske i Češke, gospodarica Modene, Piacenze, Guastalla, Dubrovnika i Zadra, Tirola, Trenta i Brixena, Istre, Bregenza i Trsta, španjolska infantkinja, portugalska princeza.« Na odgovor da »takvu ne poznaju«, napokon je vođa povorke u skladu s kršćanskom spoznajom o jednakosti pred Bogom odgovorio da stiže »jadna grješnica.« Tek tada je Zita položena u habsburšku kriptu, uz Franju Josipa.

 

Kongregacija za kauze svetaca odobrila je 2008. otvaranje procesa beatifikacije službenice Božje Zite od Bourbon-Parme u biskupiji Le Mans.