Dobrodošli na web stranice župa Baćina i Plina-Stablina. I na ovaj se način želimo približiti svima Vama i pokazati Vam što se sve događa i što sve planiramo učiniti u našim zajednicama. Otvoreni smo za sve Vaše prijedloge i komentare.

Svako dobro!

 

NAJAVE

Tko je online

Trenutno aktivnih Gostiju: 20 

Brojač posjeta

Posjete Sadržajima : 575720


16.08. PDF Ispis E-mail

Dan grada Virovitice se obilježava na blagdan njegova zaštitnika Svetog Roka. Evo i nekoliko crtica iz povijesti ovog hrvatskog mjesta, a na početku priča o imenu.

U latinski ispravama iz 13. stoljeća, Virovitica se spominje kao Verevče. Taj je naziv Virovitica dobila najvjerojatnije prema potoku koji je silazio s obližnje Bilogore i protjecao pored samoga naselja. Podrijetlo naziva verevče vjerojatno je praslavensko i označava nemirnu i hirovitu vodu. Osnutkom naselja taj je naziv usvojen kao toponim. Na karti iz 1556. godine, grad je označen kao Werewcze, a naziv Virovitica se prvi puta pojavljuje u Vramčevoj kronici.

Već 1234. Virovitica je dobila povelju kojom postaje povlašteno trgovište. Izdao ju je slavonski herceg Koloman, sin kralja Andrije II. i brat Bele IV. Taj dokument je dao Virovitici punopravni status srednjovjekovnoga grada. Također kraljevi iz kuće Arpadovića tijekom 13. stoljeća, često su prebivali u Virovitici u kojoj su imali sezonski dvorac. U ovom je gradu često boravila i kraljica Marija, žena Bele IV. Ona je postala vlasnica i protektorica grada. Kako je izgledala ta srednjovjekovna Virovitica danas se malo zna. Tek znamo kako se u središtu nalazila župna crkva sv. Kuzme i Damjana, a unutar gradskih bedema bila su dva redovnička samostana.

Sredina 16. stoljeća pokazala se strašnom za Viroviticu i njezine stanovnike jer je pala pod tursku vlast. Kraj turske vladavine u Virovitičkom kraju došao je tek 1684.

U 18. stoljeću za vladavine Marije Terezije, virovitičko vlastelinstvo dolazi u posjed Marka Pejačevića, a preko njegovih potomaka, naslijedio ga je grof Josip Pejačević. Pejačević je dao isušiti močvaru, zasadio je voćnjake, uzgajao je ribu u uređenim ribnjacima, osnovao je vinograde te je dao naseliti mnoge virovitičke lokalitete. Njegova nastojanja nastavili su Pejačevićevi sinovi i unuci te su čak izgradili i dvorac. Pejačevićev dvorac i park, nalaze se u samom središtu grada. Park je danas omiljeno okupljalište Virovitičana, a zaštićen je kao spomenik prirode i sadrži 88 biljnih vrsta.

U razvoju Virovitice posebno su sudjelovali franjevci. U Viroviticu su došli na poziv kraljice Marija sredinom 13. stoljeća. Franjevci su u početku živjeli u drvenom samostanu uz kojega je izgrađena drvena crkva posvećena Blaženoj Djevici Mariji. Tijekom vremena uočeno je kako je potreban novi samostan te crkva, ovaj puta zidani. Franjevci su zato krajem 18. stoljeća tražili dopuštenje za otvaranje ciglane koja bi služila za gradnju samostana i crkve. Postoje i pisana svjedočanstva kako su Franjevci kroz 15 godina pripremali građevni materijal za podizanje nove crkve. Zapisano je također kako je crkva zajedno s tornjem i svetištem stavljena pod krov 1750. Sedam godina nakon završetka izgradnje Viroviticu je pogodio jak potres koji je teško oštetio i crkvu Svetoga Roka. Kada je potres u Virovitici prestao Franjevci su odmah krenuli u obnovu u kojoj su sudjelovala i dvojica talijanski majstora. Sve je učinjeno vrlo kvalitetno te je i danas nakon tri stoljeća to još uvijek prelijepa građevina.

Kako je danas blagdan svetog Roka zanimljivo je reći kako se u virovitičkoj staroj crkvi nalazi veličanstveni i monumentalni oltar Svetoga Roka, zaštitnika crkve i virovitičke župe. Visok je 14 i pol, a širok 10 i pol metara. Oltar je 1777. zajedno s cijelom crkvom posvetio zagrebački biskup Josip Galjuf.